HOME FORUM KLUB KONTAKT
HI-FI KUĆNO KINO HOW TO VAŠ HI-FI INTERVIEW NOVOSTI PREPORUKA OGLASNIK  

Audiofil - feel the sound - Jimmy Scott - The Source - Glazbena Preporuka
Jimmy Scott - The Source
napisao: Nebojša Uglješić

Label : Atlantic Masters
Format : CD

Bog je imao poseban plan za Jimmy Scotta. Izdvojio ga je od desetero braće i sestara, zauvijek ga zarobio u sićušnom tijelu i podario mu srce nekoliko puta veće od njega samog. Veličina tog srca, mjerit će se u životu Jimmya Scotta, kroz bezbroj otpjevanih pjesama, nastupa i emocija koje je nesebično poklonio svojoj publici.

Rođen u Clevelandu, Ohio, 1925. godine, pravim imenom James Victor Scott kao da i nije imao izbora u životu što će biti, obzirom da je već s dvanaest godina bio poznat u Clevelandu kao talentirani pjevač. Njegove rane nastupe zapazio je stanoviti komedijaš Tim McCoy iz Akrona i angažirao Jimmy Scotta za nastupe širom Ohia. U tom periodu nastupa, dolazilo je čak i do situacija kad su morali Jimmya micati s pozornice i skrivati od nadolazeće policije, obzirom da je u to vrijeme Jimmy Scott bio maloljetan i kao takav nije imao što tražiti u noćnim klubovima. Publika je drukčije mislila.
Kasnije je Jimmy ostvario suradnje koje će mu usmjeriti karijeru, poput pridruživanja sastavima Count Basiea, Erskine Hawkinsa i Father Earl Hinesa, ali ono što će mu ustvari donijeti pravu prekretnicu u umjetničkom razvoju, je upoznavanje i surađivanje s Lionel Hamptonom i njegovim orkestrom. Te 1948. godine, Jimmy je imao svega 23 godine. Za umjetnički nadimak koji će ga pratiti ostatak života, "Little Jimmy Scott", upravo je zaslužan Lionel Hampton. No, uvod u žičane instrumente, kao i u vibrafon uz neprocjenjivo Hamptonovo mentorstvo je ono što je u stvari Jimmy Scottu u to vrijeme najviše značilo za nastavak glazbene karijere.

Ironija života, na žalost, Jimmy Scotta nije zaobišla, tako da razvoj karijere nije išao u smjeru, kako se činilo da bi trebao ići, ubrzano, već se rastegnuo i pretvorio u sitne korake. Korake dostatne "malog" čovjeka. Te sitne korake nisu ubrzale niti mnogobrojne suradnje s gotovo svim značajnijim jazz glazbenicima tog vremena. Razloge te ironije bismo mogli potražiti i u surovoj činjenici da je Jimmy Scott često bio omalovažavan kao umjetnik i nepravedno odbačen kao iskonski pjevač upravo zbog svog jedinstvenog glasa. Naime, netko to se prvi put susretne s Jimmy Scottom, teško da će povjerovati da se radi o muškom pjevaču. Njegova specifična boja glasa, recimo "ženska", više se vezala uz glasove diva tog vremena, Billie Holiday, Dinah Washington i druge ili pak kasnijeg, poput Nancy Wilson. Da ironija bude još veća, upravo su dive ovdje spomenute bile velike štovateljice Jimmy Scotta i njegovog glasa. S druge pak strane, često je bio prevaren za novac (čak i od najbližih suradnika), izostavljan s popisa sudionika na albumima, što je značilo usmenu predaju popularnosti itd. Za svoj punopravni status među zvijezdama, Jimmy Scott je morao čekati ulazak u sedmu deceniju svog života (!), kada su se njegovi nosači zvuka napokon počeli prodavati u dovoljnom broju da Jimmy Scott bude priznat kao glazbena zvijezda, što je u konačnici rezultiralo nominacijom za nagradu Grammy 1992. godine.

Da li je ovakav put i u kojoj mjeri frustrirao Jimmy Scotta, nećemo nikad saznati. Razlog tome je to što ukoliko i je frustracija bila prisutna u životu Jimmya, nikad se nije osjećala u njegovim pjesmama. Ono što se pak uvijek osjećalo, je neizmjerna ljubav, lakoća pjevanja, snaga i profinjenost izražaja. Slušati pjesme Jimmy Scotta je iskustvo ničemu ravnom. Dopiru do vas izravno, bez okolišanja i tjeraju vas na bezrezervno prepuštanje vlastitim emocijama.

Album o kojem ovdje želim napisati nekoliko rečenica nosi naziv "The Source" (CD, Atlantic Masters, 8122-73526-2) i predstavlja remasterirano izdanje originalnog naslova iz 1970. godine. Izdvojio sam ga iz razloga što su sve pjesme, bez izuzetaka, povezane međusobno u jednu skladnu cjelinu i čine savršeno uravnotežen album. Iako bi to trebao biti slučaj svakog albuma, svjedoci smo da to ipak nije tako česta pojava. I zaista, od prve pjesme "Exodus", pa sve do posljednje "This Love of Mine", slušamo Jimmy Scotta kao nam prepričava svoje najintimnije trenutke života, svu svoju radost i tugu koju je proživio kroz desetljeća, ne propuštajući spomenuti i najsitnije detalje. Ako bih ipak naglasio (nipošto izdvojio) određene pjesme s albuma, tada bi to bile "Unchained Melody" (jednu od najizvođenijih pjesama dvadesetog stoljeća, ovjekovječenu izvedbom The Righteous Brothersa), koju Jimmy Scott interpretira na sebi svojstven način, usudio bih se reči, superiornije, "Sometimes I Feel Like a Motherless Child" u kojoj Jimmy Scott dotiče najtužnije trenutke svakog od nas i "Day by Day", vješto prekriven ironičan pogled na zaljubljenost. Ostale pjesme na albumu su "On Broadway", "Our Day Will Come" i "I Wish I Knew". Svaka izvedba ovih pjesama predstavlja svojevrsno remek-djelo.

"The Source" je nedvojbeno nabijen s ogromnom količinom emocija, čak u tolikoj mjeri da je gotovo nemoguće zamisliti da stanu na jedan album. Obzirom da je skromnost obilježila život Jimmy Scotta, sve što od nas traži i u ovom slučaju je zapravo vrlo jednostavno. Pronaći put do svog srca, ponovno se zaljubiti i prihvatiti život kao emotivnu avanturu.

Jimmy Scott se nikad nije predao. Vječiti borac koji dan-danas u 82. godini obilazi svijet i održava nastupe, nenadmašni romantik bez "pravog" poraza, svojim likom i djelom ukazuje na sam život više nego na svoju glazbu, a kao posljedica jednog velikog prijeđenog puta. Puta koji je Jimmy Scott prelazio višestruko u oba smjera...

... malim koracima.
 

Audiofil - feel the sound - Jimmy Scott - The Source Audiofil - feel the sound - Tomasz Stanko Quartet- Lontano - Glazbena Preporuka
Tomasz Stanko Quartet- Lontano
napisao: Nebojša Uglješić

Label : ECM
Format : CD

Tvrdnja kako posljednjih godina veliki uspjeh Tomasza Stanka leži u činjenici kako se ništa značajno u jazzu ne dešava "preko bare", a koja se često spominje u medijima, zapravo nema osnove. Fenomen "Tomasz Stanko" se prije svega nalazi u logičnom evolucijskom razvoju kvalitetnog pristupa jazz glazbi, glazbi koja u svojoj suštini nikada nije bila podređena i određena širokim masama i koja svojim razvojem odavno više ne stanuje u Americi. Koliko je Tomasz Stanko daleko otišao u tom razvoju, sugerira sam naziv posljednjeg albuma "Lontano" (CD, ECM 1980). Naziv albuma u prijevodu znači daleko, odnosno u ovom slučaju odredište bez jasnog cilja, banalno razmišljajući, bilo gdje. Upravo tamo (lontano) stanuje i živi glazba Tomasza Stanka.

Problematiku albuma, ukoliko se to uopće može tako nazvati, nalazimo u osjećaju da slušamo nastavak sjajnog prethodnog albuma u izdanju ECM-a "Suspended Night" u kojem su Tomasz Stanku (truba) također društvo pravili Michal Miskiewicz (bubanj), Marcin Wasilewski (klavir) i Slawomir Kurkiewicz (kontrabas). Problem se može produbiti tvrdnjama, a koje idu u prilog spomenutog u prijašnjoj rečenici, da albumom odiše slična atmosfera. Možda se može reći da se u stvari radi o određenom glazbenom stilu i da od tuda dolazi prepoznatljiv zvuk. Poveznica tom zvuku može biti i veliki interes Tomasza Stanka za kazalištem, slikarstvom, filmom, poezijom i sl. Taj interes postoji i na "Lontanu" u mjeri koju ćemo sami odrediti, dok pravo iznenađenje slijedi kada otkrijemo da se ovaj album ne može kontrolirati. Nešto kasnije o tome.

No, kako god bilo, osobno držim da se radi o potpuno drukčijoj glazbi kakvu smo do sada navikli slušati od Tomasza Stanka. Suptilnija no ikad, ispolirana do najvišeg sjaja i spremna za pružanje najljepših glazbenih trenutaka. Da ne bi bilo zabune, ne govorim o ljubavnom albumu prepunom romantike (iako i toga ima), već o jednoj savršeno stabilnoj i umirujućoj glazbenoj "predstavi", koja ne skriva niti najmanji detalj, a koju je Stanko odlučio podijeliti s nama u smislu, mi smo uprta rasvjeta, a njegov Quartet pozornica. Onoga trenutka kada glazbenici prestaju svirati i rasvjeta se gasi.

Tomasz Stanko i njegovi članovi predstavljaju bez ikakvih dvojbi vrhunac modernog jazz kvarteta i iz albuma u album pokazuju koliko je kvalitetna suradnja bez obzira na generacijske razlike članova, što me pomalo podsjeća na suradnju Miles Davisa i Tony Williamsa, koji se pridružio Milesovom kvintetu u dobi od 17 godina (!). Takva suradnja samo govori o talentu mladih umjetnika, a s kakvim se Stanko okružio. Izdvojio bih možda, pomalo nevoljko, Marcina Wasilewskija na klaviru kao poseban dodatak cjelokupnoj atmosferi. Čini mi se da se radi o "izdvajanju" kakvo se osjetilo i na albumu "Soul of Things", ali ovoga puta u jednom smirenijem istupu. Ovakvi "ekscesi" samo pridonose još većem uživanju u albumu.

Ovaj album nećete slušati svaki dan, pa čak ni onda kada ćete ga tek kupiti. Ovaj album se sam po sebi dozira i određuje kada će se slušati. Mislim da ne griješim ako napišem da se takav karakter albuma krije samo u najvećim glazbenim izdanjima, bilo kojeg glazbenog žanra.

Takve albume možemo naći samo tamo... negdje, daleko.

 

Audiofil - feel the sound - Tomasz Stanko Quartet- Lontano Audiofil - feel the sound - Paul Desmond - Skylark - Glazbena Preporuka
Paul Desmond - Skylark
napisao: Nebojša Uglješić

Label : CTI
Format : CD

Glazbeno sudjelovanje u nečem velikom poput Dave Brubeck Quarteta, zacijelo je predstavljalo ispunjenje sna većine glazbenika tog vremena, ali i svojevrsna "kočnica" ka pojedinačnoj afirmaciji, a u kakvoj se našao i Paul Desmond. Ovaj izuzetan saksofonist pronašao je izlaz iz "sjene" snimivši svoj prvijenac "Skylark" (CD, CTI 5129322) 1973. godine za nezavisnu izdavačku kuću CTI, koju je tada vodio osnivač Creed Taylor, a koja se danas nalazi (kao i većina izdavačkih kuća) pod krovom Sonya. Iako je već do tada snimio nekoliko autorskih albuma (neke u suradnji s gitaristom Jim Hallom), "Skylark" je ustvari ostavio do tada najsnažniji autorski potpis Paula Desmonda.

Album započinje kompozicijom "Take Ten", obradom famozne skladbe "Take Five" sa čuvenog albuma "Time Out" iz 1959. godine koju je Paul Desmond napisao dok je svirao u sastavu Dave Bruback Quarteta i koja je svojedobno predstavljala pravu malu revoluciju u jazzu, približivši jazz običnom čovjeku na način na koje su to činile kompozicije komercijalnih sastava. Za razliku od Dave Brucbeck Quarteta, ovdje Paul Desmond ubacuje u "višu" brzinu i stvara reinkarnaciju spomenute kompozicije s još jačim ritmičkim naglaskom.

No, ono što ovaj album čini sasvim posebnim je to, što uz popis kompozicija koje je Paul Desmond uvrstio na ovaj album, obradu tradicionalne skladbe "Romance de Amor" i gostovanje gitariste Gabora Szabe, "Music For A While" (Henry Purcel), "Skylark" (Carmichael/Mercer) i druge, svira saksofon na vrlo ležeran i gotovo opijajući način.
Ako su snažno prepoznatljive stilove sviranja izgradili saksofonisti poput John Coltranea, Ornett Colemana (za kojeg je Desmond jednom prilikom rekao da je njegovo sviranje poput življenja u kući gdje je sve obojano u crveno), Sonny Rollinsa i Cannonball Adderleya, tada im se Paul Desmond priključuje i upisuje u povijest najvećih jazz muzičara svih vremena. Moram svakako spomenuti da je i ostatak društva na albumu impresivan. Ron Carter (kontrabas), Jack DeJohnette (bubnjevi), Bob James (klavir), Gabor Szabo (gitara), Gene Bertoncini (gitara), Ralph MacDonald (udaraljke) i naravno, Paul Desmond (alto saksofon), na nešto više od 50 minuta glazbe prezentiraju jazz koji će obilježiti ovaj album kao iznimno glazbeno ostvarenje 70-ih godina.

Užitak slušanja ovakvog muzičkog izdanja mogli bismo usporediti s uživanjem u dobroj hrani i piću. Zaista, nakon izvrsnog aperitiva, slijedi toplo predjelo, zatim glavno jelo popraćeno vrhunskim vinom i desert koji je ovdje u obliku tri alternativne izvedbe kompozicija "Skylark", "Indian Summer" i "Music For A While". Jedini problem koji se tu javlja je taj, što ste nakon ovakve glazbene gozbe vrlo brzo ponovno gladni i vaš apetit naprosto traži još.

Glazbena virtuoznost koja se krila u Paul Desmondu, možda je posljedica bohemskog načina življenja, a u kojem se kulturno stvaralaštvo uvijek nalazi ispred vlastitog zdravlja. Tako je i Paul Desmond bio sklon žestokom piću, ali i duhanu. Paul Desmon preminuo je 1977. godine od posljedice raka pluća, iako je nekoliko mjeseci ranije održao svoj posljednji koncert (s Dave Brubackom) u veljači 1977. godine. Možda ovaj posljednji podatak dovoljno govori o predanosti glazbi Paul Desmonda.
 

Audiofil - feel the sound - Paul Desmond - Skylark
Arhiva  Page:   << Prev   1   2   3   4  5  6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   Next >>

 



NOVO U FORUMU

 Forum: Dodatni pribor
  Strujni kabeli

 Forum: HIFI komponente ...
  Dobre SH prilike

 Forum: HIFI komponente ...
  Audijo pičkerz

 Forum: Uradi sam
  Što radim ovih dana

 Forum: CD i ostali mediji
  KLASIKA

 Forum: CD i ostali mediji
  JAZZ KLUB

 Forum: HIFI komponente ...
  Pioneer SA-900 (dovođenje u ...

 Forum: Dodatni pribor
  Filteri za mrežni dio

 Forum: Audiofil.net Klub
  Klub 28.03.'15 KONCERT ...


NOVI ČLANOVI FORUMA

 cuk77
 svart parad
 zzobo
 retrofil5
 retrofil
 videlucani
 sinkronizator