HOME FORUM KLUB KONTAKT
HI-FI KUĆNO KINO HOW TO VAŠ HI-FI INTERVIEW NOVOSTI PREPORUKA OGLASNIK  

Audiofil - feel the sound - Earth, Wind & Fire – Live at Montreux 1997 - Glazbena Preporuka
Earth, Wind & Fire – Live at Montreux 1997
napisao: Brico

Label: Eagle Records/Eagle Vision
DVD, datum izdanja: 16 studenoga 2004.

Youtube link http://youtu.be/gAKlsU9J4R8


Prisjećajući se koliko sam krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih obožavao po meni najveći soul&funk bend svih vremena „Earth, Wind & Fire“, slučajno sam naletio na njihov DVD „Live at Montreux 1997“. Opremljen je kao i sva Eagle izdanja, dakle skromno, bez dodataka ali sa glazbenim zapisom koji ipak nešto vrijedi.

Da napomenem, DVD-ovi u mojoj „fonoteci“ namijenjeni su samo mjuzi koja nije zavrijedila paljenja i trošenja CD plejera, a bonus u vidu slikovnog zapisa je nadopuna manjeg zanimanja ili skromnijeg glazbenog materijala. Kako me u zadnje vrijeme sve više zanima što danas rade moji junaci iz nekih davnih dana, tako je i EWF dobio primjereno vrijeme mojih pet decenija života.

Zanimanje ove vrste (diljem svijeta) uzrokovano je stanjem na crnačkoj, pretežno američkoj sceni koja vrvi od dosadnih R&B pjevačica koje navlaš izgledaju i zvuče isto, a u video spotovima se uglavnom svlače i plaze po nekim manekenima ili manekenkama. Muški dio iste glazbene populacije odrepao je sve teme koje čovjek može zamisliti i postali su toliko monotoni da su i sami sebi neslušljivi, pa izmišljaju sve lošije i lošije podžanrove (a što je nedostajalo Sugarhill Gangu!?). I bogme, uporni su.

Da se vratimo na našu temu - onako općenito, na prvu, mogu napomenuti da sam ugodno iznenađen kako zvuči skupina koja danas nosi ime EWF i kakvu zabavu je priredila na Montreux jazz festivalu. Svježiji su, poletniji i zanimljiviji od mnogih suvremenih - modernih bendova slične glazbene provenijencije. I svirački su relevantni, dok je zabavljački dio neupitno američki profesionalan.

Koncertni zapis ima svojih dobrih i loših strana. Krenimo od onih loših – u bendu sviraju samo tri „originalna člana“, koji tu sviraju od početka sedamdesetih godina (a to je bila druga postava benda). To su pjevač Philip Bailey, basista Verdine White i perkusionista Ralph Johnson. Svi ostali su članovi recentnih postava EWF, koea od devedesetih variraju i često se mijenjaju. Podaci tko su bili članovi, a tko danas čini EWF, dostupni su na mnogim internetskim stranicama i ovdje se time nećemo pretjerano opterećivati.

Druga loša strana, a vidljiva je već u onoj prvoj, jest ta da Maurice White, poznat kao Reese, osnivač, pjevač, duhovni i autorski vođa EWF od 1994. godine (kada mu je dijagnosticirana perkinsonova bolest) više nije s njima na bini, iako kažu da još drži sve producentske i poslovne konce u svojim rukama.
Nadalje, nedostaje i legendarna ritam sekcija s dva bubnjara, od kojih je jedan bio još jedan Mauriceov brat (uz Verdinea), Fred White. A najveći žal je taj što u postavi EWF više nema njihove slavne horn sekcije, poznate pod nazivom „Phenix Horns“ ili EWF Horns, a koja je s EWF kroz 70-te stvarala nezaboravne dionice. Kao zasebna skupina široj javnosti su najpoznatiji kroz suradnju s Phil Collinsom.
Pa dobro, upitaćete se, ima li što dobro. E, ima – glazba, scenski nastup, lakoća izvođenja, plesni pokreti cijeloga benda. Prvenstveno komplimenti Philipu Baileyu, koji izgleda i pjeva kao da mu je četrdeset godina manje. Čovjek je s pravom zaslužio titulu najboljeg falseta soul i R&B muzike. Repertoar je prilagođen njemu, tako da se rijetko osjeti nedostatak glasa Maurice Whitea, osim naravno pasioniranim ljubiteljima EWF. Nije izgubio čistoću i onaj svoj visoki falset po kojem je, između ostaloga, EWF i bio prepoznat.

Basista Verdine White tijekom cijele svirke sumanuto pleše i volim ga jer svira bolje nego u mladim danima, nerijetko virtuozno a da pri tome nije preuzeo pomodni stil slap sviranja, gdje se u grooveu naglašava ritmika na uštrb melodioznosti. Uz bok mu je odličan bubnjar Sonny Emory, koji praši ritam i katkad ga tako (neprimjetno) usloži, da ih je zajedno milina slušati i gledati.

Sva sila perkusionista i vokala je nešto što se uopće ne mora naglašavati kada su u pitanju EWF, pa tako i ova postava zvuči kao i sve ranije. Ritam, odlična horn sekcija, višeglasje, Baileyov vokal, sve je to u službi zvučne slike kakvu i očekujete od EWF.

Publika pleše i uživa kao da je pred njima bend u najboljim danima. To je dokaz koliko su vjerno članovi današnjeg EWF prenijeli zvuk, groove i ugođaj onoga staroga benda iz sedamdesetih i osamdesetih.
A najveća pohvala ide na račun playing liste – ona sadržava skoro sve značajne numere koje su objavili uživo na albumu „Gratitude“ iz 1975. godine. To mi je njihov najdraži album, gdje su dokazali svoju svjetsku veličinu kao svirački i zabavljački bend bez premca na tadašnjoj glazbenoj sceni. Uz te numere odsvirali su i svoje velike hitove „Let's Groove“, „September“, „Boogie Wonderland“ ...

Vrijedi pogledati, ako ništa a ono kao informaciju kako se to nekada radilo. I ne bih se bunio da dođu negdje u blizinu pa da se uživo prisjetim zašto je moja mladost bila tako lijepa. Spoznaja da su moji negdašnji idoli još uvijek živi (i živahni) osvježi mi dan.

PS. A one dvije koke što im plešu dokaz su da plesačice trebaju samo imati ritma i po njemu plesati.

 

Audiofil - feel the sound - Earth, Wind & Fire – Live at Montreux 1997 Audiofil - feel the sound - Led Zeppelin - Celebration Day - Glazbena Preporuka
Led Zeppelin - Celebration Day
napisao: Brico

Label: Atlantic
Živa snimka 10.12.2007, 02 Arena, London


Kako su nedavno u trgovine došli nosači zvuka i slike Led Zeppelina sa svojim „Celebration Day“ o čemu je govoreno i na ovome forumu, volio bih nekoliko riječi reći o prvim dojmovima. Zakeljiti sliku i reći da nešto postoji zaista nije dovoljno.

Prvo što treba spomenuti jest to da su Zeppelini izdali Celebration day u nekoliko verzija – 2 CD-a, 2 CD-a +DVD, 2 CD-a + 2 DVD-a, 2 CD-a + BR itd. Već sam krenuo prema kasi sa verzijom 2 CD-a i DVD (179 kn) kada sam ugledao povoljniju verziju 2 CD-a + 2 DVD-a (199 kn) i na kraju to uzeo.

Drugo, definitivno sam bio i ostao fan Led Zeppelina iako ne pod svaku cijenu. Oni su u jednom trenutku otišli u legendu i slažem se s Plantom da tu trebaju i ostati. Dojam koji se stječe nakon slušanja Celebration Daya (zatvorenih očiju) jest da njihove naslove svira odličan cover band, da je sve odlično odsvirano, ali nekako previše politički korektno. Zeppelini nikada nisu bili savršeni, bili su jednostavno dobri.
Kada se otvore oči, na bini vidite jednog sijedog, već proćelavog gitaristu s velikim podočnjacima i pivskim trbuhom, pjevača s istom kosom koju je imao i nekada ali sada s bradicom i velikim podočnjacima, uredno podšišanoga basistu i ćelavoga bubnjara (za razliku od ćaće sa svojom kosmušinom i bradurinom).

Pa da krenemo od najmlađega – Jason Bonham naslijedio je ćaćine gene, to se vidi i čuje kada se obrati pažnja na njegovu svirku. Sve je čovjek pravilno skinuo, čak i bas pedalu po kojoj je stari bio poznat (on je osobno moj najdraži rock bubnjar uz Tommy Aldridgea iz Black Oak Arkansasa). Uz to, Jason lupa pravi rokerski set Ludwiga s velikim bas bubnjem (kakav ćaća takav sin). Onako na prvu može se reći da je John Bonham bio nekako raspjevaniji, dok je Jason tehnički ispravniji. Razlika između ćaće i sina može se opisati i ovako: Jason za vrijeme svirke misli „prva, druga, kontra, tratatrata, prva, kontra, trata, četvrta“ .... a John „ma di sam ono stavio dop ... bemti, treba sutra pregledati onu ždrebicu ... tratatatratata dum bumbumbum tratata ... jebote onaj motor će dostić skoro 400 KS ... bumbum traka ...“. Ali oboje su bez sumnje vanserijski rock bubnjari, s time da Jason sada može reći da je i on svirao u najvećem rock bendu.

John Paul Jones je basista iz sjene, bio onda i sada, iako se danas više primjećuje koliko je svirka Zeppelina ovisila o njemu. Zvuk njegova basa je nepretenciozan, još uvijek bez pretjerano čujnih elektroničkih i MIDI korektora zvuka; sviđa mi se npr. da kada svira fretles ne uzima Fenderov jazz bas (kako bi napravio svaki normalno pomodni basista koji je ikada čuo zvuk Pastoriusa) već Fender precision bas i to onda lijepo svira prstima pri dnu vrata gdje je zvuk mekši i mumljajući. Druga strana John Paul Jonesa je sviranje klavijatura gdje se vidi da cjelokupni zvuk benda nosi upravo on. I vidi se da je čovjek napredovao u sviranju klavijatura. Posebna poteškoća je što kada svira klavijature mora svirati i bas dionice i to na nožnoj jednooktavnoj Rolandovoj MIDI pedali. Takvo sviranje iziskuje vrlo veliku koncentraciju i pažnju jer su pedale (dirke) postavljene vrlo blizu jedna drugoj.

Gitarista sijede kose, koji je napravio više na promociji Gibson gitara nego sva sila njihovih reklamnih agenata i piarova, zove se još uvijek Jimmy Page. Čovjek još svira sa ona svoja tri prsta lijeve ruke, nema više grešaka u intonaciji, čovjek se, zamislite, više ne drogira i vjerojatno mu je čudno trijezne glave svirati zepelinove stvari u zepelin bendu. Sve je korektno odsvirao ali nema više (što je i prirodno) one energije koju je crpio iz koktela mladosti, narkotika, alkohola i ludih ideja. U solo dionicama uzima više pauza nego je to radio prije tridesetak godina, sve je odmjereno i točno i to katkad i zasmeta. To nije originalni Page, to je originalni cover Page.

I na kraju pjevač koji zvuči kao Robert Plant, iako više ne pjeva u visokim registrima. Nema kao original onog prčevitog stava, razdrljenih grudi i izbačena pupka.
Ovaj pjevač je pustio bradicu i zvuči kao onaj Plant koji je nekada pjevao u Zeppelinima a izgleda kao što bih možda i ja za kojih desetak godina (kada bih smršavio, pustio bradicu i kosu te je obojao i nakovrčao). Sve je lijepo ovaj Plant otpjevao, kažem malo u nižim registrima, ima i pomoći s kontrolne miksete; čovjek se, kada ne pjeva, lijepo makne u stranu i tako to. Sve fino. Gledao sam ga uživo bez Zeppelina i to sam i očekivao jer je to sadašnji Plant.

Uživao sam gledati DVD verziju gdje se vidi da svi komuniciraju, da se gledaju u oči, da se smiješe, što nipošto nisu radili na vrhuncu svoje popularnosti. Tada skoro nisu komunicirali, osobito na nastupima, kada su ega u piku, kada je svaki onome drugome nešto dokazivao ... možda su zato i zvučali tako dobro. Uz ovakvu ritam sekciju (isto kao i prije) solisti mogu raditi što hoće, Page ne mora razmišljati hoće li tko ispasti, pogriješiti, odletiti u kontru. Sve je kameno čvrsto, tu sin uopće ne zaostaje za ćaćon a John Paul Jonesa da ne spominjem.

Nema smisla nabrajati koje su pjesme odsvirali, to se može vidjeti na bezbroj internetskih adresa. Sve u svemu odličan koncert, vjerujte nitko neće ovako dobro odsvirati njihove pjesme, ali koliko bi ih volio vidjeti uživo, isto ih tako želim zapamtiti kao bend koji svira, izgleda i ponaša se upravo onako kako su to radili prije 30-40 godina.

Ali ipak, volim ih i slušat ću ih dok god sviraju.

Preporučam isto i vama.

 

Audiofil - feel the sound - Led Zeppelin - Celebration Day Audiofil - feel the sound - JÄRVI I STRAVINSKY - Glazbena Preporuka
JÄRVI I STRAVINSKY
napisao: Tatamata

Igor Stravinsky: Suite from: L'Histoire du soldat; Concerto in e-flat; Dumbarton oaks; Concerto in D for string orchestra; Suite No.1 for small orchestra; Suite No.2
Paavo Järvi /Deutsche Kammerphilharmonie Bremen/2002
Pentatone Classics - PTC 5186 046


S „Vojničkim pričama“ sam se ozbiljnije upoznao preko HDTT (High Definition Tape Transfer-a) 24/192 bitne digitalne snimke reel mastera iz 1956 godine sa Robertom Mandellom kao dirigentom. To je materijal koji pršti od dinamike i nevjerojatnog presenca instrumenata, kao takav se ćesto može naći u datotekama audiofila, neovisno o tome da li su ljubitelji Stravinskog ili ne. Godinu dvije kasnije imao sam sreću da istu kompoziciju Igora Stravinskog poslušam u jednoj sasvim drugačijoj izvedbi. Kad mi je prijatelj, istinski ljubitelj klasike pustio SACD jednog drugog Stravinskog, s jednom drugačijom izvedbom „L'Histoire du soldat“, ostavila me zapanjenog iskazujući svu ljepotu glazbe tog l'enfant terrible-a i genijalca glazbe dvadesetog stoljeća. Ubrzo nakon toga sam nabavio izvedbu preko HD Tracks-a, uživao, sve malo po malo vremenom shvaćajući kakav biser je ta snimka, ne samo naslovna „Priča o vojniku“ nego i ostatak kompilacije stavljene na nosač. Iz toga i potreba da vam evo prenesem dio ushićenja, ovakav Stravinski će biti dobrodošao u svakoj CD-teci, datoteci ili koji vam već format medija odgovara, jednog ljubitelja klasike.

Paavo Järvi i Deutsche Kammerphilharmonie Bremen, kojoj se Jarvi u to vrijeme bio spremao za službenog dirigenta, snimili su ovaj izbor djela Igora Stravinskog za Pentatone Clasics seriju 2002 godine (cd je izdan 2003). Ostvario se Järvijev san još od mladih dana da snimi upravo takvu kompilaciju Stravinskog na jednom nosaču. To su radovi koje je kompozitor skladao nakon svoja tri uspjeha (ili skandala, he he), uostalom i najpoznatijih svojih djela ( 3 baleta ; „Žar ptica“, „Petruška“ te „Posvećenje proljeća“).

S izuzetkom "Dumbarton Oaks" koncerta (1937-38) i „String Concerto in D“ (1946), sve ostalo na CD-u je skladano u razdoblju – zadnja godina Prvog svjetskog rata te ranih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. To su većinom manje kompozicije za ograničen broj instrumenata, uglavnom komorne - tih godina u Švicarskoj Stravinskom nisu više bili dostupni resursi Ruskog Baleta. U skladbama se vidi i njegovo sve veće udaljavanje od ruskih glazbenih korijena, po malo uokvirujući svoj stil komponiranja koji će procvjetati nakon tridesetih, do pedesetih godina prošlog stoljeća, tzv. neoklasicizmom Stravinskog.
Igor je surađivao sa švicarskim novelistom Charles-Ferdinand Ramuz-om u kreiranju „L'Histoire du Soldat“, 1918. Mali komad za tri naratora, plesače i sedmoročlani orkestar priča priču o vojniku koji je prodao dušu nečastivom. Instrumentalna svita, koja uključuje marš, valcer, tango, nešto regtimea i koral, upravo je Jaarvijevim viđenjem i majstorkom izvedbom solista Kammerphilharmonie Bremen dobila onu dozu sugestivnosti, osjećajnosti, ponegdje i melankoličnosti (početni stavci) kojih je uvijek nedostajalo u izvedbama koje sam ranije slušao.

"Dumbarton Oaks" Concerto je izveden s nešto više „plina“ ili „papuče na gasu“, no što bi se očekivalo od komada inspiriranog Bachovim Branderburškim koncertima, a osobitu pažnju treba posvetiti i užarenoj izvedbi „String Concerto in D“ . po nekima možda najboljim dijelovima CD-a. Dalje su tu dvije svite za orkestar koje mogu naoko odavati dojam „blažih“ kompozicija, no u biti u potpunosti osvjetljuju jedan od najboljih talenata Stravinskog, njegovu sposobnost da u potpunosti razbije tradicionalne glazbene forme u sitne komadiće, i onda penetrirajući se u tu formu i slijedeći njezine kanone napravi kompoziciju koja pršti od njegovog osobitog, lukavog humora.

Obje svite seciraju prirodu plesa. U Prvoj, (1917-1925) upotrebljava tradicionalne, narodne plesove Italije, Španjolske i Grčke. U Drugoj sviti (1921) se poigrava sa maršem – koji onda toliko usporava da postaje duhovit i pomalo zlokoban, zatim valcer pa polka i maničan galop. A izvedba? U te obje svite Deutsche Kammerphilharmonie je odbacila sav oprez i razuzdala se, to su snažne numere pune virtuoznog sviranja, vatre i onog osjećaja da su posao odradili kako treba.

Ako baš i ne volite Stravinskog ovaj CD vam može poslužiti kao testni CD koji će vam odmah, poput lakmus papira predočiti domete Vašeg setupa, njegovu mikro i makro dinamiku, sposobnost da precizno iscrta instrumente i njihov razmještaj u prostoru, tu trodimenzionalnu pozornicu u kojoj možete osjetiti prostor i zrak između instrumenata, te njihovo pojedinačno slobodno disanje i lakoću kojom je opisana zadnja reverberacija i odjek koji opisuje sviranje svakog pojedinog instrumenta unutar zajedničkog prostora. Možda je tomu pridonio i broj glazbenika koji nije velik, no nedvojbeno se moram složiti s hvalospjevima na račun razine tehničke kvalitete snimki na tom SACD-u, kojih je ne malo po net-u. Evo i nekoliko primjera:

"In sum: a stunningly persuasive recreation of the sound of real instruments arrayed in a real performing space-in this case, Radio Bremen’s lively Grosser Sendesaal." - Mark Lehman, The Absolute Sound

"Each instrument is perfectly scaled and dimensional. Let’s hope that PentaTone gives us more Järvi with chamber forces to complement the full-orchestra repertoire he’s addressing with Cincinatti." - Andrew Quint, Avguide.com

“...and this PentaTone release is probably among the five best-sounding high-resolution discs encountered thus far....The new PentaTone is definite Want List material.” - Andrew Quint, FanFare


Hvali se i 16/44 layer na CD-u, no na žalost tako ga nisam imao priliku poslušati iz jednostavnog razloga što sam svoj primjerak ovog sjajnog Pentatonovog izdanja nabavio u 24/96 formatu na Hdtracks.

No ako vam je Stravinski drag, obavezno napravite mjesta za ovu izvedbu između svojih Posvećenja proljeća, Petruški ili Žar ptica, obogatit će vam datoteku, ni malo ne umanjujući sjaj najčuvenijih izvedbi „Priča o vojniku“ poput one Stokowskog 1967 (Vanguard), ili trenutno među audiofilima popularne, gore navedene izvedbe s Robertom Mandellom.

Pozdrav;
tatamata

 

Audiofil - feel the sound - JÄRVI I STRAVINSKY
Arhiva  Page:   << Prev   1   2   3   4  5  6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   Next >>

 



NOVO U FORUMU

 Forum: Računala i audio
  Custom Audio Server

 Forum: Računala i audio
  Transporti

 Forum: Retro Audio
  podrumski grupnjak

 Forum: HIFI komponente ...
  Neobavezne slušalice ;)

 Forum: Uradi sam
  Marantz pm 7200 osvježenje

 Forum: Uradi sam
  Popravak samostojećih zvučni...

 Forum: Računala i audio
  Daphile

 Forum: HIFI komponente ...
  Vincent SV-123

 Forum: HIFI komponente ...
  Dobre SH prilike


NOVI ČLANOVI FORUMA

 Echim
 hrabar.dabar
 miloc1
 Kabel
 ivocilic
 inoxydable
 mward