HOME FORUM KLUB KONTAKT
HI-FI KUĆNO KINO HOW TO VAŠ HI-FI INTERVIEW NOVOSTI PREPORUKA OGLASNIK  

Audiofil - feel the sound - Wayne Shorter Quartet - Without a Net - Glazbena Preporuka
Wayne Shorter Quartet - Without a Net
napisao: Brico

Label: Blue Note Records
CD, godina izdanja 2013.


Kada se njegova glazbena karijera promatra smireno i bez predrasuda, Wayne Shorter je najveći živući jazz kompozitor.

Ovoj izjavi se može dodati još jedna, otprilike ovakva: ... i to prvenstveno zahvaljujući tomu što je 15 godina s Joem Zawinulom predvodio Wether Report, najveći fusion jazz bend svih vremena...



Znam da će sada jazz čistunci skočiti u nevjerici, ali to je, po mome mišljenju, zaista tako. Da nije 15 godina radio sve što je radio i s kim je radio u Weather Reportu, danas bi Wayne Shorter, vjerovatno bio samo jedan od velikih jazz glazbenika koji se po ničemu osobito ne izdvajaju od mnoštva ostalih.

Danas je Shorter jedan smireni osamdesetogodišnjak, koji svira kao da mu je upola manje. Tko ga je ikada gledao zna da na živim nastupima ne troši energiju nepotrebnim pokretima, 100% je usredotočen na ono što će izići iz njegova saksofona. Katkada bi njegova mirnoća izgledala produkt omamljenosti ali ne, to je upravo on – „profesor“ tenor i sopran saksofona.
Kao saksofonista i kompozitora svijet je upoznao Shortera još ranih pedesetih u suradnji s Jazz Messengersima a naročito kroz svirke s Milesom Davisom, sa kojim je proveo dobar dio šezdesetih godina prošloga stoljeća. Naravno, kroz sve to vrijeme Shorter je radio i vlastite projekte, od kojih je meni najdraži album „Speak No Evil“ iz 1965. godine (Ron Carter na kontrabasu, Elvin Jones na bubnjevima, Herbie Hancock na klaviru, Freddie Hubbard na trubi, a sve zajedno snimio Rudy Van Gelder).

I kada se moglo pomisliti da ne može bolje ili, za neke, drugačije – bum! Weather Report. 1971-1985.

Dvadeset albuma koji su, neki više a neki manje, promijenili zvuk, način sviranja i poimanje suvremene jazz glazbe. Priznajem, sve zasluge mnogim suradnicima koji su prošli kroz Weather Report, ali jedan je izuzetan skoro kao Shorter i Zawinul. To je, naravno Jaco Pastorius, genijalni basista, koji je baš kroz tu suradnju potvrdio vlastitu izjavu kako je „najbolji basista na svijetu“. Ovaj trojac naglavačke je okrenuo poimanje jazza, dok je Shorter na inteligentan način, izbrusio zanat i imaginaciju. Nažalost, nakon raspada Weather Reporta, Jaco je polako tonuo, Zawinul je otišao u world glazbu, a Shorter je, tek kao intermeco, malo lutao, čisteći se od utjecaja velikoga benda u kojem je svirao.

Kako bih bio pošten, ne mogu a ne spomenuti da je usred uspjeha s Weather Reportom, Shorter sredinom sedamdesetih snimio odličan album „Native Dancer“, na kojem je primjetan utjecaj brazilske glazbe. Neki kritičari idu toliko daleko da ga proglašavaju remek djelom. Ne protivim se.

Dok se tako Shorter provlačio, čistio i tražio da bi najzad 2001. godine s vrhunskim jazz plaćenicima mlađe ili srednje generacije, Danilom Perezom na klaviru, Johnom Patituccijem na kontrabasu i Brianom Bladeom na bubnjavima osnovao novi kvartet i otišao na turneju. Direktni produkt toga je živi album iz 2002. godine za etiketu Verve „Footprints Live“. Album je predstavljen kao „prvi živi album ikada legende saksofona“, a na njemu se može čuti što je to suvremeni jazz u njegovoj autorskoj, kompozitorskoj i izvedbenoj varijanti.

Nakon velikog uspjeha prethodnog albuma i vraćanja u žižu zbivanja na jazz sceni, Wayne Shorter s istom postavom glazbenika, 2003. godine snima studijski album, opet za Verve, pod nazivom „Alegria“. Na albumu uz članove kvarteta svira i mnoštvo gostiju, što mlađeg naraštaja što starih prijatelja s početaka karijere. Alegria je, nakon dugo vremena, prvi u cijelosti akustični studijski album koji je Shorter snimio kao vođa benda (takav nije snimio još od 1967. godine).
Dvije godine kasnije, uslijedio je, ponovo za Verve, live album „Beyond the Sound Barrier“, na kojem su zabilježeni snimci sa nastupa iz 2002.-2004. godine. Ponovo u istom sastavu, odnosno sa već uhodanim kvartetom, koji je i u nazivu albuma dobio svoj legitimitet. Ovdje je Shorter pokazao ljubav prema klasičnoj glazbi, ispreplićući je ravnopravno sa svojim autorskim naslovima.

I najzad, dolazimo do najnovijeg Shorterova albuma (odnosno albuma Wayne Shorter Quarteta) „Without a Net“, kojeg je 2013. godine izdao Blue Note, s takvim ponosom i pompom kakvu rijetko susrećemo na jazz sceni.

I opet su to živi snimci s nastupa iz 2011. godine. Na set listu osim Shorterovih originala uvrštene su i dvije skladbe potpisane od strane cijeloga kvarteta. Svirka je moćna, vidi se da su glazbenici ušli jedan drugome pod kožu, majstorski vladaju instrumentima na glazbenim podlogama „najboljeg živućeg jazz kompozitora“. Uz punokrvni suvremeni jazz, na mahove se kroz strukturu pjesama osjeti utjecaj klasične glazbe, što nikako ne umanjuje osnovnu nit jazz izričaja.

Kritičari su album ocijenili visokim brojkama, što kada se uzmu u obzir godine band lidera, još više dobija na vrijednosti.

Wayne Shorter je dokazao svim jazz čistuncima, koji su početkom sedamdesetih prizivali njegov kraj kao jazz autora i izvođača, da je život kompliciraniji od jedne drvene police s četiri ladice. Mnogi njegovi band lideri i glazbeni suradnici su danas legende, pa čak i oni iz Weather Reporta. Zamislite samo pokojne Zawinula i Pastoriusa – oni su neosporno definirali jedno desetljeće u glazbi. Naravno, s Wayne Shorterom. Dvadesetak godina kasnije ovaj potonji je još uvijek u vrhu. I to na kakav način.

 

Audiofil - feel the sound - Wayne Shorter Quartet - Without a Net Audiofil - feel the sound - Stevie Wonder – Live at Last - Glazbena Preporuka
Stevie Wonder – Live at Last
napisao: Brico

Stevie Wonder – Live at Last. A wonder Summer's Night (First ever live DVD filmed live at the O2)
Label: Motown
DVD, godina izdanja 2009.


Treći DVD u nizu ovih napisa nije slučajno na vrhu mojih glazbeno-scenskih poslastica. Naime, jedini koncertni zapis koji je u cijelosti odobrio Stevie Wonder toliko je kvalitetan, relevantan i glazbeno moćan da sam se prvih desetak slušanja i gledanja DVD-a naprosto ježio. Cijela mladost moje i mnogih drugih generacija opjevana je njegovim pjesmama, koje su ovdje odsvirane u maniri najboljih američkih izvođača.

Koncert je snimljen 2008. godine u londonskoj O2 areni, a izveden je dvoiposatni program s 31 numerom. Slika, zvuk, bend, publika, svirka i pjevanje dobivaju moju najveću ocjenu (malo sam subjektivan ali s očitim razlogom).

Na početku – relativni početak. Da je Stevie Wonder u životu snimio samo pjesmu „Superstition“ bio bi zasigurno legenda. Ali on je snimio toliko toga da je danas „much-beloved American icon and an indisputable genius not only of R&B but popular music in general“, kako kažu u AMG-u. Taj legendarni hit izdan je 1972. godine na wonderovom albumu „Talking Book“ i tada ga je čulo pola čovječanstva. Za drugu polovicu bio je zaslužan Jeff Beck s grupom Beck, Bogert & Appice (koju je Jeff Beck tvorio s ritam sekcijom zaboravljenih ali odličnih bendova Vanilla Fudge i Cactus), koji je istu pjesmu snimio na albumu „Beck, Bogert & Appice“ i to već 1973. godine. Kako to izvodi Jeff Beck i bratija pogledajte na sveprisutnom jubitou ( http://youtu.be/uS3XJQA6voE ). E, zaljubio sam se u tu pjesmu već u Wonderovoj verziji a kada sam čuo i ovu drugu naprosto sam podivljao. I danas se sjećam kako sam kod jednog lokalnog frika kupio uvozni LP „Beck, Bogert & Appice“, a Talking Book sam već imao. Čisti eter.

Zašto je ovo relativni početak? Zato jer je do ovoga Stevie snimio već 19 albuma (prvi je snimio 1962. s 11 godina) i već je prešao u duboku autorsku fazu. Sve do albuma „Where I'm Coming From“ iz 1971. godine Wonder je bio klasični interpretator s aranžerskim pretenzijama, ali od ovoga počinje njegova najplodnija faza, koja završava s najznačajnijim uratkom, odnosno duplom LP pločom „Songs in the Key of Life“ iz 1976. godine. Istine radi, i prije i poslije se znala zalomiti pokoja dobra, pa je tako već 1969. snimio „My Cherie Amour“ s evergrinima My Cherie Amour i Yester-Me, Yester-You, Yesterday. A 1980-te je ugledao dan njegov posljednji ozbiljni, „Hotter Than July“, s hitovima Master Blaster (Jammin') i Happy Birthday.

Ima jedan podatak koji se ne može preskočiti – čovjek od 1962. godine snima za Motown. Da se zamisliš.

Idemo s lošim i dobrim stranama ovoga DVD-a. Loše strane – nema ih, osim što se meni osobno ne sviđa stil sviranja dvaju gitarista u bendu, ali valjda Wonder i šef benda i glazbeni direktor Nathan Watts (inače njegov vjerni prijatelj i basista iz starih dana) znaju što valja i što im treba. Dobre strane – s čime početi? Krenimo od Nathana Wattsa, koji svira bas, okuplja bend, zajedno s Wonderom određuje repertoar te uvježbava bend. On je, osim samoga Wondera, centralna figura na bini – sa svojih cca 150 kila imponira sviranjem i drži bend na okupu. Moj tip čovjeka. Drugi plus je izbor repertoara ili kako bi se na hrvatskom reklo playing liste. Okosnicu čine fenomenalne pjesme s već spominjanog najboljeg albuma Stevie Wondera „Songs in the Key of Life“. Zapravo je raspon repertoara od albuma „My Cherie Amour“, do „Hotter Than July“. Ajd', našla se tu i kontrovezna I Just Called to Say I Love You s albuma i soundtracka „The Woman in Red“ (1984.), te Part-Time Lover s albuma „In Square Circle“ (1985.). Kao da sam ja radio popis.

Čisto da ne bude dosadno izveli su i nekoliko pjesama drugih autora, npr. All Blues Miles Davisa, Spain Chick Coree i Joaquina Rodriga, pa jedan UK Medley u kojem dominiraju Beatlesi i Rolling Stonesi. A ovo zadnje izvode ne da razbiju dosadu, već je to zasigurno posveta zemlji u kojoj sviraju koncert a koja je iznjedrila bendove koji su u svoje vrijeme mijenjali Wonderovu domovinu, odnosno Ameriku.

Prateći bend je priča za sebe – tri klavijature, dva perkusionista (jedan od njih je Munyungo Jackson koji je svirao još s Milesom Davisem), dvije gitare, duhačka sekcija, bas, bubnjevi (odlični mladi bubnjar Stanley Randolph, koji u kilaži parira Wattsu, dokaz je da su svi pravi ritam instrumentalisti povezani sa Zemljom i zbog toga često punaški), odlični prateći vokali (jedna od njih je i Stevieva kćer Aisha Morris) koji su ujedno i plesači, sve zajedno respektabilni bend koji može odsvirati sve. Svi zajedno izgledaju odlično, cure na bini su rasplesane, publika uživa i pleše na svakoj pjesmi. Što od glazbe treba više tražiti?

Još nešto – nemojte da vas zavaraju njihovi osmijesi i ples, oni na bini samo stvaraju dojam da se odlično zabavljaju, a zapravo krvavo zarađuju svoj kruh. Kao pravi američki profesionalci.

Kao šlag na tortu dolazi fenomen Stevie Wondera koji nije izgubio dobar glas unatoč tomu što je na sceni prisutan od 1962. godine a to je, brat bratu, 50 godina. Mnogo? Ne za Wondera. Ne treba se Wonder više trsiti oko komponiranja, pa i ne ide mu nešto u posljednje vrijeme u tome smislu. Samo neka ide na turneje i izvodi svoje stotine i stotine pjesama koje je već napisao i otpjevao. Pogledajte na jubitou ( http://youtu.be/kTpt49GAIWM ) kako na koncertu izvode Superstition i bit će vam jasno o čemu govorim.

Respect. Bezuvjetna preporuka. Čovjek me zapravo uporno i vjerno prati već mnogih desetljeća moga života. I to mu nikada neću zaboraviti.

I za kraj, treba li poimence spominjati što su sve Stevie Wonder i prateći bend izveli na koncertu? Nema potrebe. Best of the best. Uvjerite se i sami (ovo je čisti i namjerni pi-ar)
 

Audiofil - feel the sound - Stevie Wonder – Live at Last Audiofil - feel the sound - Earth, Wind & Fire – Live at Montreux 1997 - Glazbena Preporuka
Earth, Wind & Fire – Live at Montreux 1997
napisao: Brico

Label: Eagle Records/Eagle Vision
DVD, datum izdanja: 16 studenoga 2004.

Youtube link http://youtu.be/gAKlsU9J4R8


Prisjećajući se koliko sam krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih obožavao po meni najveći soul&funk bend svih vremena „Earth, Wind & Fire“, slučajno sam naletio na njihov DVD „Live at Montreux 1997“. Opremljen je kao i sva Eagle izdanja, dakle skromno, bez dodataka ali sa glazbenim zapisom koji ipak nešto vrijedi.

Da napomenem, DVD-ovi u mojoj „fonoteci“ namijenjeni su samo mjuzi koja nije zavrijedila paljenja i trošenja CD plejera, a bonus u vidu slikovnog zapisa je nadopuna manjeg zanimanja ili skromnijeg glazbenog materijala. Kako me u zadnje vrijeme sve više zanima što danas rade moji junaci iz nekih davnih dana, tako je i EWF dobio primjereno vrijeme mojih pet decenija života.

Zanimanje ove vrste (diljem svijeta) uzrokovano je stanjem na crnačkoj, pretežno američkoj sceni koja vrvi od dosadnih R&B pjevačica koje navlaš izgledaju i zvuče isto, a u video spotovima se uglavnom svlače i plaze po nekim manekenima ili manekenkama. Muški dio iste glazbene populacije odrepao je sve teme koje čovjek može zamisliti i postali su toliko monotoni da su i sami sebi neslušljivi, pa izmišljaju sve lošije i lošije podžanrove (a što je nedostajalo Sugarhill Gangu!?). I bogme, uporni su.

Da se vratimo na našu temu - onako općenito, na prvu, mogu napomenuti da sam ugodno iznenađen kako zvuči skupina koja danas nosi ime EWF i kakvu zabavu je priredila na Montreux jazz festivalu. Svježiji su, poletniji i zanimljiviji od mnogih suvremenih - modernih bendova slične glazbene provenijencije. I svirački su relevantni, dok je zabavljački dio neupitno američki profesionalan.

Koncertni zapis ima svojih dobrih i loših strana. Krenimo od onih loših – u bendu sviraju samo tri „originalna člana“, koji tu sviraju od početka sedamdesetih godina (a to je bila druga postava benda). To su pjevač Philip Bailey, basista Verdine White i perkusionista Ralph Johnson. Svi ostali su članovi recentnih postava EWF, koea od devedesetih variraju i često se mijenjaju. Podaci tko su bili članovi, a tko danas čini EWF, dostupni su na mnogim internetskim stranicama i ovdje se time nećemo pretjerano opterećivati.

Druga loša strana, a vidljiva je već u onoj prvoj, jest ta da Maurice White, poznat kao Reese, osnivač, pjevač, duhovni i autorski vođa EWF od 1994. godine (kada mu je dijagnosticirana perkinsonova bolest) više nije s njima na bini, iako kažu da još drži sve producentske i poslovne konce u svojim rukama.
Nadalje, nedostaje i legendarna ritam sekcija s dva bubnjara, od kojih je jedan bio još jedan Mauriceov brat (uz Verdinea), Fred White. A najveći žal je taj što u postavi EWF više nema njihove slavne horn sekcije, poznate pod nazivom „Phenix Horns“ ili EWF Horns, a koja je s EWF kroz 70-te stvarala nezaboravne dionice. Kao zasebna skupina široj javnosti su najpoznatiji kroz suradnju s Phil Collinsom.
Pa dobro, upitaćete se, ima li što dobro. E, ima – glazba, scenski nastup, lakoća izvođenja, plesni pokreti cijeloga benda. Prvenstveno komplimenti Philipu Baileyu, koji izgleda i pjeva kao da mu je četrdeset godina manje. Čovjek je s pravom zaslužio titulu najboljeg falseta soul i R&B muzike. Repertoar je prilagođen njemu, tako da se rijetko osjeti nedostatak glasa Maurice Whitea, osim naravno pasioniranim ljubiteljima EWF. Nije izgubio čistoću i onaj svoj visoki falset po kojem je, između ostaloga, EWF i bio prepoznat.

Basista Verdine White tijekom cijele svirke sumanuto pleše i volim ga jer svira bolje nego u mladim danima, nerijetko virtuozno a da pri tome nije preuzeo pomodni stil slap sviranja, gdje se u grooveu naglašava ritmika na uštrb melodioznosti. Uz bok mu je odličan bubnjar Sonny Emory, koji praši ritam i katkad ga tako (neprimjetno) usloži, da ih je zajedno milina slušati i gledati.

Sva sila perkusionista i vokala je nešto što se uopće ne mora naglašavati kada su u pitanju EWF, pa tako i ova postava zvuči kao i sve ranije. Ritam, odlična horn sekcija, višeglasje, Baileyov vokal, sve je to u službi zvučne slike kakvu i očekujete od EWF.

Publika pleše i uživa kao da je pred njima bend u najboljim danima. To je dokaz koliko su vjerno članovi današnjeg EWF prenijeli zvuk, groove i ugođaj onoga staroga benda iz sedamdesetih i osamdesetih.
A najveća pohvala ide na račun playing liste – ona sadržava skoro sve značajne numere koje su objavili uživo na albumu „Gratitude“ iz 1975. godine. To mi je njihov najdraži album, gdje su dokazali svoju svjetsku veličinu kao svirački i zabavljački bend bez premca na tadašnjoj glazbenoj sceni. Uz te numere odsvirali su i svoje velike hitove „Let's Groove“, „September“, „Boogie Wonderland“ ...

Vrijedi pogledati, ako ništa a ono kao informaciju kako se to nekada radilo. I ne bih se bunio da dođu negdje u blizinu pa da se uživo prisjetim zašto je moja mladost bila tako lijepa. Spoznaja da su moji negdašnji idoli još uvijek živi (i živahni) osvježi mi dan.

PS. A one dvije koke što im plešu dokaz su da plesačice trebaju samo imati ritma i po njemu plesati.

 

Audiofil - feel the sound - Earth, Wind & Fire – Live at Montreux 1997
Arhiva  Page:   << Prev   1   2   3   4  5  6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   Next >>

 



NOVO U FORUMU

 Forum: HIFI komponente ...
  Twix plejer kao izvor zvuka

 Forum: CD i ostali mediji
  Što slušate?

 Forum: CD i ostali mediji
  JAZZ KLUB

 Forum: Audiofil.net Klub
  Klub 09.12.2016 g. Koncert !...

 Forum: Uradi sam
  Casablanca III

 Forum: HIFI komponente ...
  Sugden AU 41

 Forum: Vinyl
  Vratio se gramofon

 Forum: Računala i audio
  Daphile

 Forum: Dodatni pribor
  Štekeri, strujni


NOVI ČLANOVI FORUMA

 ss713
 nerzo
 Vory
 zvrk159
 fras
 Piko
 delperic