Glazbena preporuka


Dave Holland - Prism - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Dave Holland - Prism

Label: Dare2 Records
Godina izdanja: 2013.
Vrsta medija: CD


Britanski kontrabasist Dave Holland je opet izdao odličan album. Uvijek se pitam kada će se takvi tipovi umoriti. Ali očito njihova energija više ne dolazi iz njih samih već i iz suradnika kojima su okruženi. Čovjek je nevjerojatan - pojavio se do sada na 419 nosača zvuka, što pak nije ništa u usporedbi s Charliem Hadenom koji je svirao na njih 544. Pa što još novoga može pružiti čovjek koji je svirao na četristotinjak albuma, pitam se u nevjerici. Vjerovali ili ne, može i to dosta.

Dave Holland, najveći živući kompozitor među basistima, uvijek je bio cijenjen kao vođa elektrificiranih malih jazz sastava (kvarteta, a naročito kvinteta). Koliko se sjećam stalno je dobivao godišnje nagrade za takve sastave ili bio pri vrhu ljestvica. Usput, Holland svira kontrabas nenametljivom tehnikom i tonalnom čistoćom, koji zvuči onako kako čovjek i očekuje od jednoga Engleza (još od vremena Bitches Brew Milesa Davisa).

Kroz njegov kvintet devedesetih i dvijetisućitih prošlo je mnogo njih a ovdje ću apostrofirati samo trombonistu Robina Eubanksa. Zašto? Zato da bih pokazao da i na Zapadu postoji protekcija. A tko je gitarista na „Prismu“, dotični Kevin Eubanks, doli brat toga trombonista iz Hollandova kvinteta? Eubanksima je očito dobro s Hollandom, a i sviraju u skladu s Hollandovim očekivanjima. Druga dvojica Hollandovog novog kvarteta su bubnjar Eric Harland i Craig Taborn, klavijaturista.

Odlični bubnjar Harland je svirao sa svima u jazz miljeu, a kao pravi snažni bubnjar odgovara novome Hollandovu izričaju. Klavijaturista Craig Taborn je najpoznatiji kroz suradnju sa saksofonistom Jamesom Carterom.
Prism otvara prava jazz-rock numera „The Watcher“ – snažna, s gitarom koja podsjeća na Johna McLaughlina. Eubanksa na ovoj ploči često uspoređuju s legendarnim fusion gitaristom McLaughlinom. Okej, tehnički su možda na sličnoj razini ali mentalno su dosta različiti. Eubanks o glazbi razmišlja pomoću okvira koje je stvorio jazz i to savršeno pristaje ovome albumu, dok McLaughlin glazbu doživljava van okvira, odnosno zadani glazbeni okviri su mu samo prolazna ruta koju mora proći na svojim putovanjima „izvan“. To, naravno, ne umanuje vrsnost Eubanksa kao instrumentalista a naročito kao značajna člana četvorke koja je odsvirala Prism. Ovdje je i bubnjar Harland dao oduška te je odlupao svoju dionicu u maniri najboljih jazz-rock udarača. I tako je prva numera dala ton cijelome albumu.

Vrlo je važno kod ocjenjivanja nekog glazbenog uratka čuti što je odsvirano, a možda još važnije, što nije. Cijenim to što Holland i ekipa nisu otplovili u onu dosadnu stranu fusiona s ljigavim temama i bravuroznim solažama, odnosno što nisu krenuli dokazivati kako su oni, eto, vrsni glazbenici. Još uvijek je to jazz, ali na struju ...
Moji favoriti Dave Hollandova kvinteta su „Point of View“ iz 1998., „Prime Directive“ iz 2000. i „Not for Nothing“ iz 2001. godine. Na njima su svirke za nijansu mekše, čemu pridonose saksofon (Chris Potter ili Steve Wilson), marimba i vibrafon Stevea Nelsona, te trombon Robina Eubanksa. Dakle, tu nije bilo klavira kao osnovnog pratećeg instrumenta a naročito ne električne gitare.

A na Prismu, primjerice, kada Eubanks rastura rock solažu na 7. numeri albuma „The True Meaning Of Determination“, Taborn svira pratnju na električnom Rhodes klaviru, dočim, kada gitara utihne, prelazi na klasičnu jazz solažu na akustičnom klaviru, ali uz pratnju basa i bubnja u pravom jazz-rock izričaju.
I kada sviraju u jazz-rock maniri, svirka ima svoje zakonitosti koje su van današnjih uobičajenih kalupa fusiona ili jazz-rocka, često prelazeći iz kanona fusiona u one klasičnog jazza. A lagano distorzirani Fender Rhodes klavir još uvijek zvuči božanstveno.

Album zatvara numera „Breathe“, kojoj je autor bubnjar Eric Harland, laganica odsvirana na akustičnom klaviru, laganoj gitari i uz panoramski zvuk činela gdje se čuje Hollandov kontrabas u svoj svojoj jednostavnosti, laganom pokretu i točnosti (rekao bi čovjek „kao da ga je odsvirao Charlie Haden“).

Cjelokupna snimka je odrađena besprijekorno, s liderom koji nema što komu dokazivati. Prati me osjećaj da su uživali u svirci. Ja uživam u njihovu užitku.

Jazz-rock. S crtom.


Monteverdi: A Trace of Grace - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Monteverdi: A Trace of Grace

Monteverdi: A Trace of Grace - Michel Godard

Label: Carpe Diem Records
Godina izdanja 2011.





Istinska ljepota u nekoj glazbi i zanos koji može pobuditi u slušatelju je kategorija koja nadilazi vrijeme u kojoj je nastala. Ona je vječno prisutna, čeka na slušateljevo uho koje ju može prepoznati i uživajući blagovati.

Ovih dana se pojavljuje dosta nosača zvuka s različitim „crossover“ usmjerenjima i podkategorijama, naznake takvog utjecaja prisutne su i u gotovo svim žanrovima glazbe, uzima se patern glazbene obrade (aranžmana) iz klasične glazbe, iz etno naslijeđa, iz rocka, bluesa, dobro izmiješa, te se sve skupa često pretvori u masu koja podsjeća na sadržinu želuca poslije predjela, jela, deserta i kave na kraju, with cream on top. Unutar te kategorije mogu svrstati sve - od turbofolka preko Rucnerice i Maxima Mrvice do TwoCellos i Vanesse Mae. Od svega tog mi se jedino svidjela silina kojom je Apocalyptica obrađivala Metallicu. Što se crossovera dotikavle, barem onog koji pokušava klasičnu glazbu približiti širem ukusu svekolikog pučanstva generalnog sam stava da je to profaniranje klasike. No – de gustibus.

Overall, it is a sort of "jazz trio meets Renaissance/Early Baroque trio".

Kad se ovo pročita, malo ostaje za maštu doli znatiželje da se posluša i procjeni što jazzeri imaju reći o Monteverdiju. Oboružan takvim predrasudama, pomalo se plašeći da će mi se sniziti iznimna naklonost i poštovanje koje gajim prema Michel Godardu (serpentist) i Gavino Murgiji (sax, bas), poslušao sam ovaj CD, koji me zadivio glazbom koju sadrži. Što može biti dodano Claudiu Monteverdiju, kako mu se može dati hommage a da se ne okrnji ljepota njegove glazbe? Kako pažljivo prići tom gigantu? Ovaj CD pokazuje da se to može.

Za Michela je ovaj CD ostvarenje dječačkog sna, za njega je Monteverdi prava strast. Uvijek će se sjećati kako je kao dijete bio duboko dirnut Monteverdijevim finalom krunidbe Pape sa Nikolausom Harnoncourtom koji je odgledao na crno-bijeloj televiziji. On sam kaže : “Kao glazbenik, uvijek čujete glazbu u svojim snovima koje se ne možete sjetiti kada se probudite, i sad mi se evo pružila prilika da tu glazbu iz svojih snova dovedem u život“. Nakon dužeg premišljanja o projektu Monteverdi i konzultacija s Murgijom, poziva Stevea Swallow-a, basista čije će se dvije kompozicije kasnije pojaviti i na albumu. Poziva Guillemette Laurens, tu pjevačicu, mezzosopran, zvijezdu među tumačima Monteverdija, za koju je rekao da njen glas čuje u uhu kad misli na njegove pjesme. Zatim poziva svog starog prijatelja i poznanika sa improviziranih sessiona Brunu Helstroffera (koji svira theorbo), te Fanny Paccoud (violina) s kojom dijeli ljubav za staru glazbu, usporedo sa sličnim pogledima na suvremenu glazbu.

Michel Godard se zatvorio s njima u stari cistercijanski samostan Abbaye de Noirlac, te je uz podršku tehničkog tima iz izdavačke kuće Carpe Diem za šest dana snimio ovaj prekrasan album. Sam samostan koji datira u dvanaesto stoljeće, koji se nalazi južno od Bourgesa, u samom središtu Francuske, sigurno je ozračjem, ljepotom, te akustičnim svojstvima pridonio miru i uzvišenosti koja odiše u svim dijelovima CD-a.

Ovo me sjetilo i na jedan drugi Godardov CD – Castell del Monte, snimljenim u istoimenom dvorcu, također s Murgiom, u kojem se osjeti ta nevjerojatna povezanost Godara sa europskim glazbenim naslijeđem.

Što reći o glazbi s cd-a. Od trinaest numera, pet je izvorno Claudia Monteverdija, šest potpisuje Godard te dvije skladbe jazz lastavice Swallow-a. Glazba je putovanje, odmak od naših svakodnevnih briga, bogata harmonijama u raznolikim postavkama dva ili više instrumenta, naraciju u pjesmama je sjajno se uklopivši u atmosferu jazz improvizacija odradio prekrasan glas Guillemette Laurens, jasan i neometan jer joj je pažljivo pružen prostor unutar instrumentalne svirke. Snimke su vrhunske, svoj primjerak sam nabavio preko HD-Tracka, u 24/192 formatu, za audiofile pravi biseri od snimaka, svaki ponaosob. CD sam odslušao u jednom dahu, zatečen ljepotom glazbe koja nadilazi vrijeme u kojoj je nastala, čitav album odiše nekom vanvremenskom ljepotom, što je čini mi se i bila namjera Michel Godara, dali je u tome uspio procijenite sami.


Wayne Shorter Quartet - Without a Net - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Wayne Shorter Quartet - Without a Net

Label: Blue Note Records
CD, godina izdanja 2013.


Kada se njegova glazbena karijera promatra smireno i bez predrasuda, Wayne Shorter je najveći živući jazz kompozitor.

Ovoj izjavi se može dodati još jedna, otprilike ovakva: ... i to prvenstveno zahvaljujući tomu što je 15 godina s Joem Zawinulom predvodio Wether Report, najveći fusion jazz bend svih vremena...



Znam da će sada jazz čistunci skočiti u nevjerici, ali to je, po mome mišljenju, zaista tako. Da nije 15 godina radio sve što je radio i s kim je radio u Weather Reportu, danas bi Wayne Shorter, vjerovatno bio samo jedan od velikih jazz glazbenika koji se po ničemu osobito ne izdvajaju od mnoštva ostalih.

Danas je Shorter jedan smireni osamdesetogodišnjak, koji svira kao da mu je upola manje. Tko ga je ikada gledao zna da na živim nastupima ne troši energiju nepotrebnim pokretima, 100% je usredotočen na ono što će izići iz njegova saksofona. Katkada bi njegova mirnoća izgledala produkt omamljenosti ali ne, to je upravo on – „profesor“ tenor i sopran saksofona.
Kao saksofonista i kompozitora svijet je upoznao Shortera još ranih pedesetih u suradnji s Jazz Messengersima a naročito kroz svirke s Milesom Davisom, sa kojim je proveo dobar dio šezdesetih godina prošloga stoljeća. Naravno, kroz sve to vrijeme Shorter je radio i vlastite projekte, od kojih je meni najdraži album „Speak No Evil“ iz 1965. godine (Ron Carter na kontrabasu, Elvin Jones na bubnjevima, Herbie Hancock na klaviru, Freddie Hubbard na trubi, a sve zajedno snimio Rudy Van Gelder).

I kada se moglo pomisliti da ne može bolje ili, za neke, drugačije – bum! Weather Report. 1971-1985.

Dvadeset albuma koji su, neki više a neki manje, promijenili zvuk, način sviranja i poimanje suvremene jazz glazbe. Priznajem, sve zasluge mnogim suradnicima koji su prošli kroz Weather Report, ali jedan je izuzetan skoro kao Shorter i Zawinul. To je, naravno Jaco Pastorius, genijalni basista, koji je baš kroz tu suradnju potvrdio vlastitu izjavu kako je „najbolji basista na svijetu“. Ovaj trojac naglavačke je okrenuo poimanje jazza, dok je Shorter na inteligentan način, izbrusio zanat i imaginaciju. Nažalost, nakon raspada Weather Reporta, Jaco je polako tonuo, Zawinul je otišao u world glazbu, a Shorter je, tek kao intermeco, malo lutao, čisteći se od utjecaja velikoga benda u kojem je svirao.

Kako bih bio pošten, ne mogu a ne spomenuti da je usred uspjeha s Weather Reportom, Shorter sredinom sedamdesetih snimio odličan album „Native Dancer“, na kojem je primjetan utjecaj brazilske glazbe. Neki kritičari idu toliko daleko da ga proglašavaju remek djelom. Ne protivim se.

Dok se tako Shorter provlačio, čistio i tražio da bi najzad 2001. godine s vrhunskim jazz plaćenicima mlađe ili srednje generacije, Danilom Perezom na klaviru, Johnom Patituccijem na kontrabasu i Brianom Bladeom na bubnjavima osnovao novi kvartet i otišao na turneju. Direktni produkt toga je živi album iz 2002. godine za etiketu Verve „Footprints Live“. Album je predstavljen kao „prvi živi album ikada legende saksofona“, a na njemu se može čuti što je to suvremeni jazz u njegovoj autorskoj, kompozitorskoj i izvedbenoj varijanti.

Nakon velikog uspjeha prethodnog albuma i vraćanja u žižu zbivanja na jazz sceni, Wayne Shorter s istom postavom glazbenika, 2003. godine snima studijski album, opet za Verve, pod nazivom „Alegria“. Na albumu uz članove kvarteta svira i mnoštvo gostiju, što mlađeg naraštaja što starih prijatelja s početaka karijere. Alegria je, nakon dugo vremena, prvi u cijelosti akustični studijski album koji je Shorter snimio kao vođa benda (takav nije snimio još od 1967. godine).
Dvije godine kasnije, uslijedio je, ponovo za Verve, live album „Beyond the Sound Barrier“, na kojem su zabilježeni snimci sa nastupa iz 2002.-2004. godine. Ponovo u istom sastavu, odnosno sa već uhodanim kvartetom, koji je i u nazivu albuma dobio svoj legitimitet. Ovdje je Shorter pokazao ljubav prema klasičnoj glazbi, ispreplićući je ravnopravno sa svojim autorskim naslovima.

I najzad, dolazimo do najnovijeg Shorterova albuma (odnosno albuma Wayne Shorter Quarteta) „Without a Net“, kojeg je 2013. godine izdao Blue Note, s takvim ponosom i pompom kakvu rijetko susrećemo na jazz sceni.

I opet su to živi snimci s nastupa iz 2011. godine. Na set listu osim Shorterovih originala uvrštene su i dvije skladbe potpisane od strane cijeloga kvarteta. Svirka je moćna, vidi se da su glazbenici ušli jedan drugome pod kožu, majstorski vladaju instrumentima na glazbenim podlogama „najboljeg živućeg jazz kompozitora“. Uz punokrvni suvremeni jazz, na mahove se kroz strukturu pjesama osjeti utjecaj klasične glazbe, što nikako ne umanjuje osnovnu nit jazz izričaja.

Kritičari su album ocijenili visokim brojkama, što kada se uzmu u obzir godine band lidera, još više dobija na vrijednosti.

Wayne Shorter je dokazao svim jazz čistuncima, koji su početkom sedamdesetih prizivali njegov kraj kao jazz autora i izvođača, da je život kompliciraniji od jedne drvene police s četiri ladice. Mnogi njegovi band lideri i glazbeni suradnici su danas legende, pa čak i oni iz Weather Reporta. Zamislite samo pokojne Zawinula i Pastoriusa – oni su neosporno definirali jedno desetljeće u glazbi. Naravno, s Wayne Shorterom. Dvadesetak godina kasnije ovaj potonji je još uvijek u vrhu. I to na kakav način.


Arhiva stranica:   << Prev   1   2   3   4  5  6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   Next >>

NOVO U FORUMU

Zadnjih 8 postova
Forum: Dodatni pribor
- Kriogenizacija lampi i ostalih komponenti
Forum: Audio komponente
- Dobre SH prilike
Forum: CD i ostali mediji
- Što slušate?
Forum: Audio komponente
- Krell s300i
Forum: Audio komponente
- Najljepši zvučnici na svijetu
Forum: CD i ostali mediji
- JAZZ KLUB
Forum: Predstavite se
- Dobar dan
Forum: Retro audio
- Preporuka (semi) retro (pret) pojačala

UPRAVO SE ČITA


PSB Alpha T1
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Zvučnik
napisao: Milan Rupić
Rega Brio3
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Integrirano pojačalo
napisao: Daniel Modrić
High End Munchen 2007
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Hi-Fi sajam, Reportaža
napisao: Daniel Modrić
Lyngdorf CD-1
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: CD Player
napisao: Milan Rupić
Rega Apollo
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: CD Player
napisao: Deba

POSLJEDNJE NOVOSTI

Technics ponovo u Hrvatskoj !
Paradigm Persona 9H
ifi Nano iOne USB
ifi Nano iDSD LE