Glazbena preporuka


John Coltrane - The Complete 1961 Village Vanguard - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

John Coltrane - The Complete 1961 Village Vanguard

Label: Impulse!
Godina snimanja: 1, 2, 3 i 5. studenoga 1961.
Godina izdanja: 1997.
Medij: flac, 4xCD



„The Complete 1961 Village Vanguard Recordings“ je četverostruki CD box pripisan legendarnom jazz glazbeniku Johnu Coltraneu, a objavio ga je posthumno 1997. godine Impulse!, pod kataloškim brojem IMPD4-232. Na jednom mjestu objedinjuje sve snimke John Coltrane Quinteta u njujorškom klubu Village Vanguard 1.-3. i 5. studenog 1961.

Pet numera izdano je za Coltraneovog života na albumima „Live! at the Village Vanguard“ (Impulse!, 1962.) i „Impresions“ (Impulse!, 1963.). Impulse! je objavio još jedan CD s Village Vanguard materijalom („Live at the Village Vanguard: The Master Takes“), na kojemu se nalazi svih pet pjesama već objavljenih na prethodna dva albuma (Impulse!, 1998.). Biznis je prevažan i prevelik, osobito u slučaju Coltranea. Pratio ga je za života, a osobito nakon smrti. Nije teško domisliti kako su sve izdavačke kuće (Prestige, Impulse! i Atlantic) zaradili velike novce na Coltraneovoj glazbi. Postoji bezbroj izdanja, na kojima se nalazi Coltraneova glazba, a koje on nije odobrio ili su objavljena nakon njegove smrti. Njegova supruga Alice, a naročito njihov sin Ravi (također izvrstan saksofonist) počeli su polako sređivati njegovu ostavštinu.

Prema literaturi, snimanje nastupa u Village Vanguard bila je ideja producenta Boba Thiele-a, koji se tada s Coltraneom prvi put susreo. Njihova suradnja trajala je cijelo vrijeme Coltraneove suradnje s Impulse!. Nastupe je snimio jednako legendarni snimatelj Rudy Van Gelder, koji je svoju opremu za snimanje postavio na jedan stol, tik uz binu.

Uz Coltranea, koji svira sopran i tenor saksofon, nastupaju Eric Dolphy na alt saksofonu i bas klarinetu, McCoy Tyner na klaviru, Reggie Workman i Jimmy Garrison na kontrabasu, Elvin Jones i Roy Haynes na bubnjevima, Garvin Bushell na engleskom rogu i kontrafagotu te Ahmed Abdul-Malik na tanpuri. Već se nazire Coltraneova želja za što više svirača na bini, koja je pri kraju života eskalirala ili evoluirala do toga da se svatko mogao popeti na binu i svirati s njim. To se može i razumjeti u kontekstu Coltraneove potrage za zvukom (sound), slično kao što je Phil Spector u rock glazbi težio za zvučnim zidom (wall of sound).

Najviše polemike u ovome razdoblju Coltraneova djelovanja izazvala je njegova suradnja s velikim Ericom Dolphy-jem, pa je tako, primjerice, jedan kritičar napisao da je njihova suradnja i glazba koju izvode „glazbena glupost koja se prodaje kao jazz“, dok drugi zaključuje da je to „užasavajuća demonstracija onoga što se čini rastućim anti-jazz trendom“ ... Bilo kako bilo, Coltrane je znao što hoće i nije odustajao, pa danas govorimo o njegovoj glazbi kao o nečemu vrhunskom i vanvremenskom, kao o nikad dosegnutim visinama jazza šezdesetih, a nastupe u Village Vanguard klubu početkom studenoga 1961. godine kao o trenutku nadahnuća koji je na kraju Johna Coltranea doveo do njegova remek-djela „A Love Supreme“.

Na 4 CD-a zapisane su 22 numere,raspoređene u četiri dana, neke u više izvedbi. Od mnoštva treba istaknuti ove: „India“, „Chasin' The Trane“, „Impresions“, „Spiritual“, „Naima“ i meni trenutno najdraža „Miles' Mode“. Preslušavajući sve CDove dojam je uvijek isti – ovo su trenuci kada se uobličavao izričaj u jazzu a koji je na kraju doveo do toga da postane paradigma, koju, začudo, rijetko tko ponavlja ili prihvaća u cijelosti, ali svi (pazite – SVI) govore o njoj kao o vrhuncu jazza.

I da ne budem neobjektivan, prosječno zainteresiranom slušatelju dovoljno je preslušati originalne albume iz šezdesetih „Live! At The Village Vanguard“ i „Impressions“. Sve je tu, odobreno od glavnog Bossa.

Originalne snimke je producirao Bob Thiele, a ovo reizdanje Michael Cuscuna. Remasteriranje je izvršio Erick Labson iz Hollywoodskog Universal Mastering Studija, koristeći 20-Bit Super Mapping.

Na kraju i ovo: 23. rujna 2017. godine „Klasična hrvatska četvorka“ (ClassiCroatian Quartette), u okviru festivala „A Love Supreme“ koji se održava u Splitu, izvodi upravo skladbe s albuma „Live! At The Village Vanguard“. Coltraneovu rolu preuzima Saša Nestorović, Dolphijevu Željko Milić, Tynerovu Hrvoje Galler, Garrison/Workmanovu Saša Borovec, a Jonesovu Darko Stanojkovski Grappone. Ako želite uživo čuti što je to tako važno i dobro – možete.



Miles Davis - Kind Of Blue - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Miles Davis - Kind Of Blue

Label: Columbia/Legacy
Godina snimanja: 1959.
Datum prvog izdanja: 17. kolovoza 1959. (Columbia)
Godina izdanja: 2013.
Medij: flac, HD tracks, 24-bit, 192 kHz


Svi mediji i forumi koji prate glazbu na ovaj ili onaj način su izrekli svoj sud o Milesovu albumu „Kind Of Blue“. Ostao sam prilično zatečen što pokoja suvisla nije izrečena i na Audiofilu. I odlučio to ispraviti.
Kada se spomene album Johna Coltranea „A Love Supreme“, mora se spomenuti i „Kind Of Blue“ Milesa Davisa. I to u istoj rečenici. Prvenstveno zbog doprinosa jazz glazbi, jer oba albuma su u svoje vrijeme mijenjala suvremenu glazbu. I dok je „A Love Supreme“ dosegao kultni status i u kojega se mnogi kunu a da ga pretjerano ne shvaćaju i ne slušaju baš često, dotle je „Kind Of Blue“ postao općenarodni kamen temeljac modernoga jazza. Puno slušljiviji i prijemčiviji od onog prvoga. Ipak, dijeli ih pet godina (1959. – 1964.) u kojima se dogodilo štošta.

O Coltraneovu albumu je već bilo govora pa ćemo ga apstrahirati. Miles je 1959. godine bio jedan od velikih, trendseter, onaj čija se slušala. Okružen vrhunskom ekipom svirača i autora (Miles je, osim što je bio svjetski jazz trubač, bio i odličan menager i PR) složio je album koji što je stariji bolje zvuči.

Iako imam vinil iz 1959. i 180-gramsko reizdanje iz 2011. odlučio sam za ovaj prikaz preslušati digitalni zapis HD rezolucije (Hi-Res digitalni remaster). Iz čiste lijenosti, da budem iskren. Svaki put kada slušam ovu ploču iznenadim se kako 58 godina stari snimci dobro, i što je još važnije, moderno zvuče. Album je snimljen u dva navrata, 2. ožujka i 22. travnja 1959. godine u CBS-ovom ili Columbijinom studiju zvanom „Crkva“, smještenom na Manhattanu u NewYorku (zdanje je stvarno izgledalo kao crkva).

Totalno prvoligaška ekipa (kao što je to bila i ona Coltraneova iz 1964. godine) sastojala se od zvijezda suvremenog jazza: Julien Cannonball Adderley na altu, John Coltrane na tenoru, Bill Evans (i Wynton Kelly) na klaviru, Paul Chambers na kontrabasu, Jimmy Cobb na bubnjevima i naravno Miles Davis na trubi. Producent originalnog snimanja bio je Irving Townsend (ni kriv ni dužan, ovo mu je bio posao stoljeća) a snimatelj Fred Plaut (snimio i „Time Out“ Dave Brubecka i „Mingus Dynasty“ Charles Mingusa). Reizdanje je producirao poznati producent Michael Cuscuna.

Nećemo sada palamuditi o tome da Miles na ovoj ploči uvodi na velika vrata modalni pristup jazzu, to se uči na svakoj glazbenoj akademiji i o tome su napisani kilometri riječi. Važno je možda reći da Miles, mudrac kakav je bio, svira sistemom „manje je više“, a u prvi plan ubacuje dva saksofonista Adderleya i Coltranea. Adderley te godine snima (zajedno s Coltraneom) „Quintet In Chicago“ i „In San Francisco“ (s bratom Natom) a Coltrane svoj „Hard Driving Jazz“, danas poznatiji kao „Coltrane Time“ (s Cecilom Taylorom) i „Cattin' With Coltrane And Quinichette“. Bill Evans je te godine na odlasku iz Milesova tabora s nezapaženim vlastitim uratcima, a Wynton Kelly, koji ga mijenja, objavljuje „Kelly Blue“. Chambers objavljuje tri albuma od kojih je najzapaženiji „We Three“. Dakle, ako mogu primjetiti, svima je snimanje ovog albuma dobrodošlo.

Priča se da je na početku snimanja Miles podijelio osnovnu ideju s članovima benda i u dva dana snimanja stvorio masterpiece. Sve one urbane legende kako je sve snimljeno iz prvog pokušaja su izmišljotine, iako ne bi bile neprihvatljive znajući kakvi majstori su svirali.

I tako, hit za hitom: So What, Freddie Freeloader, Blue In Green, All Blues, Flamenco Sketches ... stvoren je najpopularniji jazz album i jedan od najpopularnijih albuma suvremene glazbe.
Zašto uopće pričamo o Milesu Davisu i njegovu „Kind Of Blue“? Zato jer nemamo o čemu drugome, zato jer je 1959. godina zapamćena u jazzu samo po tome albumu. Prethodi mu „Porgy and Bess“ a nakon njega objavljuje „Sketches f Spain“ (u suradnji s Gilom Evansom). Dakle, svima koji slušaju Milesa jasno je koliko je ta ploča bila različita od onih prije a i od onih poslije.
I upravo je tu bila vrijednost Milesa Davisa: za njega samo mijena stalna jest.



Albert King with Stevie Ray Vaughan - In Session - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Albert King with Stevie Ray Vaughan - In Session

Label: Stax
Snimljeno u CHCH studiu 1983
Godina izdanja: 2011
Medij: SACD



Davne 1983. Albert King je sa svojih 60 godina života, iako uvijek pomalo u sjeni BB Kinga iza sebe već ostavio trag u blues svijetu. Zahvaljujući svom unikatnom načinu sviranja slovio je kao jedan od naj imitiranijih gitarista ali na žalost za života nikad nije doživio zvjezdanu slavu.

Stevie Ray Vaughan je u to vrijeme tek bio blues gitarist u dolasku. Preživljavao je svirajuću u raznim klubovima i nekako krpao kraj s krajem. Svoj prvi zapaženiji angažman doživio je angažmanom na albumu Davida Bowiea - Let`s Dance koji je kao što se mnogi od nas sjećemo bio na vrhu svih svjetskih glazbenih ljestvica. Upravo na tome albumu se prepoznaje Albertov utjecaj na mladog Steviea Ray Vaughna.

Još kao tinejdžer, Stevie nije propuštao ni jedan od koncerata Alberta Kinga koji je uz Lonnie Macka i Jimi Hendrixa svakako bio jedan od njegovih idola. Iako je od svojih uzora mnogo posuđivao Ray je vremenom uspio stvoriti svoj jedinstven zvuk.

Osamdesetih je kanadska nezavisna televizija CHCH, imala glazbenu emisiju In Session u kojoj su oranizirali privatne sesije raznih glazbenika, sličnih po glabenim afinitetima ali male vjerojatnosti da se zajedno sretnu u nekom od studija. Tako su 83 i 88 godine uspjeli organizirati trinaest epizoda u prosječnom trajanu od sat vremena. Kako je In Session imao priličnu gledanost, uspjeli su spojiti glazbenike poput B.B. Kinga i Larry Carltona, Don Everly i Burton Cummingsa, Dr. John i Johny Wintera ... Tako je nekom palo na pamet da probaju spojiti i ovu dvojicu majstora blues gitare. Iako Albert King nije bio siguran tko je taj mali Stevie, pomislio je, hajde, neka taj mladac dođe osvira par rifova i poslat ću ga kući. Sesija je održana 6. prosinca 1983 u televizijskom studiju nedaleko od Toronta. Snimljeno je oko sat i četrdeset pet minuta materijala od kojih je oko 60 min producirano na ovom naslovu. Zanimljivo je da neke od skladbi zbog trajanja emisije nisu mogle biti prikazane na TV-u ali su srećom zpisane na CD-u. Tjekom godina pouštena su brojna izdanja kako na vinilu tako i na SACD-u, CD-u i naravno DVD snimka.

Tijekom sesije glazbenici su improvizirali na slijedeće blues klasike:

1. Call It Stormy Monday (Aaron "T-Bone" Walker)
2. "Old Times" [talk]
3. Pride and Joy (Stevie Ray Vaughan)
4. Ask Me No Questions (B.B. King)
5. "Pep Talk" [talk]
6. Blues at Sunrise (Albert King)
7. "Turn It Over" [talk]
8. Overall Junction (Albert King)
9. Match Box Blues (Blind Lemon Jefferson)
10. "Who Is Stevie?" [talk]
11. Don't Lie to Me (Hudson Whittaker)

Iako smo često spremni preskočiti naslove na kojima nema glazbe. Zanimljivo je poslušati i redni broj 2, 5 i 10 gdje Albert King govori o prošlosti i pita se tko je taj mali Stevie. Ako ste se možda pitali, da li Youtube možda ima video zapis sa sesije. Ma naravno da ima. Obavezno pogledati.



Preslušavajući album čije su skladbe iz redovnog koncertnog repertoara Alberta Kinga, te kako ovi majstori komuniciraju kroz glazbu improvizirajući, izmjenjujući se sa solažama i ritam gitari jednostavno vas ne mogu ostaviti ravnodušnima. Zapravo su vrlo rijetke snimke na kojima Albert King svira pratnju što je svakako iznenadilo ali u isto vrijeme i razveselilo njegove fanove. Tijekom sesije Albert se ponašao kao domaćin, kontrolirajući sam događaj te se na pomalo mentorski način obraćao gostu ali dajući mu dovoljno mjesta da i on tijekom sesije dođe do izražaja često mu se obraćajući sa " Get it Stevie!" pritom ne skrivajući zadovoljstvo vještinom mladog glazbenika. Dok gledate Youtube video obratite pažnju na Albertovo lice i sve će vam biti jasno. Da bi se na samom kraju sesije povukao sa stagea i poručio "I`m about ready to turn it over to you ... I`ve got to sit back and watch you."



Arhiva stranica:   1  2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   Next >>

NOVO U FORUMU

Zadnjih 8 postova
Forum: Audio komponente
- Dobre SH prilike
Forum: Audio komponente
- Kvalitetan CD-player
Forum: High-End
- SET
Forum: CD i ostali mediji
- Što slušate?
Forum: Live
- Najave koncerata i festivala
Forum: Audio komponente
- Refresh pojačala?
Forum: Računala i audio
- Daphile
Forum: Audio komponente
- Deklarirana snaga pojačala

UPRAVO SE ČITA


Unison Research P70
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Cijevno integrirano pojačalo
napisao: Milan Rupić
Prezentacija Planet Audio – Hotel Esplanade
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Prezentacija, Reportaža
napisao: žac
Oppo BDP-83 SE Nuforce Edition
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Univerzalni player
napisao: Nebojša Uglješić
Sound Carrier Phono 7
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: MM/MC fono pretpojačalo
napisao: Nenad Grakalić
Spendor S9E
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Zvučničke kutije
napisao: žac

POSLJEDNJE NOVOSTI

What HiFi ? nagrade za 2017. godinu
Klipsch Heritage One / Three / Sixes
Hi-Fi Radionica na Zagerb Audio Video Show-u
Technics ponovo u Hrvatskoj !