HOME FORUM KLUB KONTAKT
HI-FI KUĆNO KINO HOW TO VAŠ HI-FI INTERVIEW NOVOSTI PREPORUKA OGLASNIK  

Audiofil - feel the sound - Zvučnički sustavi
Zvučnički sustavi
napisao: Milan Rupić
 

Za klasiku i(li) za rock



Pokušamo li potražiti eksplicitan odgovor na pitanje postoje li zvučnički sustavi koji bolje sviraju klasiku nego rock (i obrnuto) i na osnovi toga donijeti globalni vrijednosni sud o njima, kreući od pretpostavke koja se može uzeti i kao vrlo utemeljena tvrdnja, dakle, da je dobar zvučnik jednako sposoban pokazati sve svoje mogućnosti bez obrzira pretvara li on u zvuk signale natopljene profinjenim klasičnim ili one impregnirane robustnim rock informacijama, tada je njegova afirmativnost naznačena već na samom početku. Međutim, da ima puno razloga za povjerovati kako baš i nije tako, ili barem nije uvijek i u svim slučajevima, nedvojbeno govori i sama teza s kojom je ovaj tekst zapošet. Jer da je ona savršeno neprijeporna, nastavka teksta ne bi ni bilo.
Posto će u nastavku rock glazba redovito biti spominjana kao svojevrsna "opozicija" klasičnoj, nužna su neka pojašnjenja kako ne bi došlo do pogresnih interpretacija koje bi čitatelja mogle odvesti na kolosjek što vodi u sasvim dugom pravcu od onoga kojem ovaj članak stremi. Naime, rock glazba će ovdje biti zajednički nazivnik za glazbu koju proizvode amplificirani instrumenti, koja ima razmjerno mali dinamički raspon i u kojoj nema (toliko i takvih) tonskih finesa i nijansa kao u klasičnoj glazbi. Iako će se iz teksta (možda) steći dojam da "imam nešto protiv" rock intoniranog glazbenog izričaja, moram reći da je to daleko od istine. Naprotiv, iznimno volim rock glazbu u velikom mnoštvu njezinih pojavnih oblika, od lakog i jednostavnog pop/rocka do surovog i sirovog metala. "Negativan" prizvuk rock glazba će imati samo u kontekstu njezine relevantnosti da se koristi kao testni materijal pri ocjenjivanju kvalitete audiosustava i stvaranja kvalitativnog suda na osnovi (isključivo) tako prikupljenih informacija - i nikako drugačije. Jer, amplificirana glazba nastala je uporabom brojnih elektroničkih sklopova. Počevsi od samih instrumenata koji su "proizveli" njezino zvukovlje, preko različitih elektronskih uredjaja kojima je signal "uobličen" tijekom tonske obrade, sve do zvučničkih sustava koji su bili važno pomagalo tijekom cijelog tonskog procesa. Zato je takvu glazbu većini zvučnika puno lakše točno reproducirati - jer i instrumenti pomoću kojih nam takva glazba dolazi u kuću također su elektronski. A donošenje prosudbe o elektronički proizvedenom zvuku putem elektroničkih naprava za njegovu reprodukciju, tečko se može nazvati objektivnim (koliko god se to u prvim mah može činiti logičnim).
Glazbenim je instrumentima svojstveno da, uz osnovni ton, "proizvode" i harmonike osnovnog tona (upravo po strukturi i broju harmonika razlikujemo zvukove pojedinih instrumenata, čak i kad sviraju isti ton). Zvučnici, pak, kao uostalom i ni jedan drugi dio kućnog audiolanca, ne smiju ništa dodati ni oduzeti izvornom signalu, ma kakav on bio - oni moraju biti neutralni. Zvučnici, a o njima će ovdje najvise biti riječi, jer su u cijeloj ovoj priči najbitniji i najutjecajniji element, nisu "produktori" već reproduktori zvuka. Njihova namjena i zadaće nije da kreiraju neki svoj, "originalni" zvuk, već da vjerno rekreiraju dovedeni im audiosignal - bez obzira bio on u osnovi dobar ili loš. Nije na zvučnicima (kao ni na ostatku audiosustava) da ga popravljaju! Da je tako, bila bi to negacija hi-fi ja, bilo bi to contradictio in adjecto. Ili pučki rečeno, "drveno željezo".
Harmonička struktura signala amplificiranih instrumenata vrlo je skromna, za razliku od signala koje proizvode neamplificirani instrumenti. Tome valja dodati činjenicu da teško itko od nas koji slušamo glazbu stvarno zna kako zvuči (ili jos bolje, kako sve moze zvučati) jedna "Wurlitzerova", "Kurtzweilova", "Rolandova" ili "Yamahina" klavijatura. Nama se taj zvuk može svidjeti ili ne. Medjutim, meritorno ocijeniti kvalitetu reprodukcije pojedinog zvušnika ili audiosustava u cjelini na osnovi glazbe proizvedene takvim instrumentima, nije moguće. Doduše, glazbenim primjerima izvedenima na takvom instrumentariju možemo međusobno uspoređivati zvučne dosege pojedinih audiokomponenata, ali globalno ih i nezavisno ocjenjivati - ne! Odnosno, takvo ocjenjivanje nije vjerodostojno. Kad se, pak, radi o zvuku, primjerice, klavira, tu nema puno dvojbe. Dapače, znalci mogu prilično lako razlušiti kada svira "Stainwayov", "Yamahin" ili "Boesendodferov" koncertni instrument. Iz toga onda proizlazi da će zvučnici puno lakše "sakriti" svoje mane, kad ih se tretira elektroničkim nego signalom akustičkih instrumenata. I ne samo sakriti mane, već ih u pojedinim slučajevima prevoriti u prednost. Koloracije koje u zvuk unosi audiosustav, a zvucnici ponajviše, koje su toliko nepoželjne i lako čujne kad je u pitanju reprodukcija klasične glazbe, znaju biti ponekad vrlo dobrodošle kod reprodukcije rock predloška jer nerijetko kompenziraju nedostatke u njihovim snimkama.
Mnogi audiofili vole testirati zvukovne domete pojedinih audiouredjaja koristeći jedino rock ili čak sasvim elektronički ustrojenu glazbu. I tu će se dobar dio širokoporodukcijskih zvučnika pokazati dobrima. Čak i neće biti puno razlike između jedog i drugog testiranog primjerka. Jer, rock, a pogotovo sintetička glazba nema velikih dinamičkih otklona i njihov je tonsko-harmonički portfelj znatno siromašniji od onog u klasične glazbe. Zato uređaji za njihovu reprodukciju ne moraju biti sposobni slikati minuciozne dinamičke, timbralne i harmoničke kontraste. Membrane njihovih zvucničkih sustava ne moraju se uporabom jednostavno strukturirane glazbe pomicati u rasponu od stotinke milimetra do preko 1 cm. A taj put, pri reprodukciji klasične glazbe, membrana vrlo često mora prijeći u nerijetko vrlo sitnom djeliću sekunde. I to po nekoliko puta za redom. (Poslušajte, oni koji do sada nisu, tek kao informaciju, "Posvećenje proljeća" - The Rite of Spring, I. Stravinskog, da bi vam bilo jasnije o čemu je riječ). Kad se svira rock glazba, zbog njene u pravilu unificirane glasnoće, membrana zvučnika će uvijek biti u približno istom položaju, s tek vrlo malim "izletima" naprijed/natrag, odnosno pomiciti će se vrlo malo i u ujednačenim amplitudama. A to bez poteškoća i naprezanja može postići prilićno velik broj suvremenih zvučnika. Kad je, medjutim, u pitanju reprodukcija složenijeg signala, zvučnici se nađu pred puno težim zadatkom. Uzmimo za primjer razliku u razini glasnoće izmedju Fb note cija je osnovna frekvencija 1318.5 Hz i Gb čija je frekvencija 58.27 Hz. Odsviramo li najprije ton visoke frekvencije, a onda istom glasnoćom ton niske, činit će nam se, zbog osobina našeg slušnog sustava, koji nije jednako osjetljiv na glasnoću visokih i niskih frekvencija, da ih čujemo sličnom glasnoćom. Medjutim, bas ton je glasniji od onog više frekvencije. A razlike u glasnoći mogu doseći i do 1:1000. Kod rock, a pogotovo kod sintetičke glazbe, to nije slučaj: elektronički se može podesiti da bas i visoki tonovi zvuče jednako glasno. Iz toga proizlazi da dinamički problemi kojima pojedini zvucnički sustav može biti opterežen, neće biti tako izraženi kad reproducira rock, gdje su odnosi najčešće 1:10, do maksimalno 1:100, kao kad u njih pristigne signal prokrvljen klasičnom, dinamički ponekad iznimno složenom i za reprodukciju teškom i zahtijevnom glazbenom informacijom.
Vrlo je mali broj snimaka amplificirane glazbe na kojima su njezini autori težili linearnosti, a još manji onih na kojim je "uhvaćen" cijeli tonski spektar od 20 Hz do 20 kHz. I to ne zato što amplificirani instrumenti ne bi bili u stanju "proizvesti" zvuk niži od 50 Hz ili viši od 15 kHz (s harmonicima i subharmonicima), nego zato što su na ogromnom broju komercijalnih snimaka ti ekstremi jednostavno "odrezani" (jer su problematični za snimanje!). Zato je zvučnik kad mu se privede tako "kastriran" signal u znatno povoljnijem položaju i ima manje šanse da "omane" nego kad treba u zvuk pretvoriti tonski zapis kakvog većeg simfonijskog djela. I dok će s "podrezanim" rock predloškom i slabije kvalitetan zvucnički sustav moguće raditi sigurno, postojano i lepršavo, sva je prilika da će se pri naletu složenog simfonijskog sforzzando akorda svirka sasvim "raspasti". No bolje i svirka nego zvučnik, mada i takvih slučajeva ima nemali broj.
Neki zvučnici zbog svojih fizičkih osobina (krute membrane, slabo pokretljivi ovjesi, mali hod zavojnice) isporučuju tvrd, brz, ekspresivan zvuk (pogotovo bas). Mogu podnijeti veliku snagu i prilično glasno svirati. Jasno je da će takav zvučnik bolje reproducirati rock glazbu bogatu snažnim, brzim i glasnim rifovima, kratkim i razantnim udarima bas bubnja i oštrim i naglim istrazavanjima žica na bas gitari, nego suptilne, katkad jedva čujne, ponekad gromoglasne, katkad "beskrajno" dugačke akorde ili ponekad jedva zamjetne svjetlucave zvučne iskrice kojih je prepuna klasično strukturirana glazba. S druge strane, pojedini zvucnički sustavi koji imaju suprotne osobine (membrane sklone uvijanju, slabija samoprigušna svojstva i sl.) bit će u "prednosti" kad treba svirati klasičnu glazbu. Izvjesna sporost i tromost u bas području, zaobljeno viskotonsko područje, česta "rupa" izmedju 100 i 250 Hz i s njome u svezi manjak energije, bit ce teže uočljivi s klasičnom nego s rock glazbom. Pogotovo su te mane teže uočljive kad se radi o reprodukciji glazbe koju izvode orgulje i orkestri sastavljeni od gudčkih i puhačkih instrumenata, bez udaraljka i klavira.
Zvučničke kutije s nelinearnim odzivom, primjerice s izdignutim srednjim basom (100 - 150 Hz), blago izraženim donjim srednjetonskim područjem (500 - 1000 Hz) i naglašenim visokotonskim područjem (iznad 5 kHz) imaju sve šanse da budu proglašene dobrim "rock reproduktorima". Međutim, zvučnici s tako "divljom" krivuljom frekvencijskog odziva vrlo će loše zazvučati kad se kroz njih pusti signal s klasičnom glazbom. Mane nelinearnih zvučničkih sustava brzo će i lako biti raskrinkane već nakon prvih par nota klasišne glazbe.
Mnogi zvušnici sposobni reproducirati glasne glazbene pasaže, što je dobro za rock glazbu, nisu u stanju odmah nakon toga jednako tako sigurno i točno odsvirati vrlo tihe dionice. To kod reprodukcije rock glazbe, koja rijetko kada postavlja takve zahtjeve, nije ni bitno. Međutim kod reprodukcije klasike. to je neizbjezna nužnost. Takvi zvučnici, koji dobro zvuče kad sviraju rock, dakle konstantno glasno, zazvučat ce loše s klasičnom glazbom, jer nisu sposobni odgovoriti na vršne momente notnog teksta, bili oni glasni ili tihi. A upravo u tim vršnim trenucima krije se glazbena energija. Ona je tada najveća zato jer zvuk upravo tada nastaje. To je trenutak kada bat klavira udara žicu, bubnjarska plica pogodi kožu, bat gong ili gudalo klizne žicom violine, bilo to jedva čujno ili eksplozivno glasno. A razlika u glasnoći tihih glazbenih pasaza (primjerice ppp odsviran ton na klaviru ima razinu od 60 dB) i onih glasnih (fff odsviran ton ima razinu od 115 dB), dakle dinamički raspon na koji zvučnik mora trenutačno reagirati je 55 dB, što znaci da je razlika u realtivnoj glasnoći izmedju ta dva tona 1:316.000. Zvučnik (ali, da se ne zaboravi, i ostatak audiosustava) da bi dobro zvučao s klasičnom glazbom mora prilično točno "prepoznati" sve razlike u glasnoći koje se rastežu u rasponu nijansa od 1 do 360.000, i točno ih odsvirati. Taj isti zvučnik, pak, kad mu se dovede jednostavan rock signal mora prepoznati omjere glasnoće u rasponu od najvise 1:100. Iz toga nije teško zaključiti s kojim će materijalom lakše izaci na kraj i bolje zvučati.
Prilično slično je i kod reprodukcije ataka, odnosno sposobnosti točne reprodukcije impulsnog odziva. Zvučnik mora biti sposoban trenutno odgovoriti i na udare jačine od 120 dB, kakav, primjerice, proizvode činele ili triangli. Ne uspije li to, a malo ih je koji uspijevaju, glazbeni će naglasak biti razblažen i pretvoren u parazitskim šumom opterećenu buku koja ima malo zajedničkog s izvornim zvukom činele. Takve će se anomlije vrlo lako uočiti reproducira li zvučnik klasičnu glazbu, dok će pri reprodukciji rock "teksta" ta mana biti teže uočljiva. U mnogim će slučajevima takav zvuk, prepun pazrazitskih "priraslica" čak biti i pozdravljen, (krivo) prepoznat kao "nabijen energijom", "dramatičan", "prezentan" pa čak i, procitao sam to negdje, "bogatog visokotonskog spektra".
Zaista, postoje zvučnicki sustavi koji bolje rade s jednostavnom, glasnom i grubom rock glazbom, nego s klasikom. Ali to im s hi-fi stajališta nije kompliment. Naprotiv! Gotovo se, imajući u vidu sve rečeno, bez ikave ograde može reći da zvučnici koji dobro sviraju rock, a nepodnošljivi su za slušanje kad reproduciraju složenije strukturiran neamplificirani glazbeni predložak, nisu dobri, odnosno još točnije, nisu istinski hi-fi zvucnici. Oni nisu u stanju korektno prenijeti, reproducirati sve one elemente od kojih je sačinjen zvuk stvarnih, neamplificiranih instrumenata, što je jedino mjerilo kojim možemo s priličnom sigurnošću određivati kvalitetu pojedinog zvučničkog i audiosustava. Tako ustrojeni zvučnici imaju restriktivan dinamički i frekvencijski opseg, nelinearani su, koloriraju, nesposobni su rekreirati sitnu glazbenu cizelaciju i tome slično.
Kvalitetni, da o vrhunskim i ne govorim, zvučnicki sustavi, pogotovo oni dinamički ustrojeni, mogu, zapravo moraju, podjednako dobro reproducirati sve vrste glazbe. Svi drugi koji to nisu sposobni, nisu ni kompletni. Među njima se onda može birati unutar onih koji će bolje raditi s rock, a koji bolje s klasikom. Medjutim, tu uvijek treba imati na umu da će zvučnici koji dobro reproducirju klasiku bolje reproducirati rock, nego oni kojima je reprodukcija rock glazbe jača strana - klasiku.
Zato kad se kaže da je zvučnik dobar za reprodukciju rock glazbe, a slab ili slabiji kad reproducira klasiku, to je u svojevrstan alibi, izgovor onog koji potpisuje takvu ocjenu zašto nije "zgazio" zvučnik koji u biti nije dobar, ali mu se u nekim sitnim elementima na svoj način svidjeo. Jer, htjeli mi to ili ne, i osobni ukus konzumenta, ali i autora te(k)sta, ima svoju težinu u donošenju konačne odluke kojem se zvučničkom sustavu prikloniti. Pa iako ničiji ukus ne može i ne smije biti opće mjerilo stvari, glazba i uživanje u njoj "stariji" su od hi-fija, pa stoga imaju i prednost. Medjutim, u tom slučaju ne smiju se prilikom rasprave o kvaliteti koristiti termini "bolje" i "lošije". Puno su primjereniji "meni se (to) svidja" ili "meni se (to) ne svidja".
I da zaključim. Ne kažem da će apsolutno svaki vrhunski zvučnik savršeno korektno odsvirati rock glazbu (iako je uvijek umjesno upitati što je to "korektno odsvirana amplificirana glazba"). Elektrostatici i njima slično ustrojeni zvučnički sustavi to sigurno neće moći u onoj mjeri kao dinamicki. Međutim, očekivati obrnuto, dakle, da će svaki, ili barem značajna većina zvučnika koji dobro "praše" s rock glazbom, tu istu predstavu uspjeti ponoviti i s klasičnim glazbenim predloškom, po mnogome je ravno očekivanju da za otprilike godinu dana od svijeta neće ostati ni "s". A u to malo tko vjeruje.



 


 



ZADNJIH 10 ČLANAKA


NOVO U FORUMU

 Forum: Prostorna akustika
  Apparatus Room

 Forum: HIFI komponente ...
  Dobre SH prilike

 Forum: HIFI komponente ...
  Audio Note M2 (sa Phono) za ...

 Forum: Audiofil web
  marantz receiver problem

 Forum: HIFI komponente ...
  cd player ne cita vise - sta...

 Forum: Audiofil web
  Galerija - update

 Forum: HIFI komponente ...
  Dynaudio Contour 1 mk2

 Forum: CD i ostali mediji
  Što slušate?

 Forum: CD i ostali mediji
  JAZZ KLUB


NOVI ČLANOVI FORUMA

 zogaj
 Goran Vesov
 STAX
 blur007
 akuljana
 Bushyasta
 5973mario