Jučer bio na koncertu Brian Marsella Trio; Brian Marsella na klaviru, Trevor Dunn na basu i Kenny Wollesen na bubnjevima. Program: The Book of Angels, Johna Zorna ! Što reči ? Koja dinamika, energija i uigranost ekipe ! Super !
Zezaju me da sam zaostao u vremenu i prostoru te da ne
slušam ništa nakon 1969. I jest i nije točno – što se jazza tiče to je
prekretnica i to na lošije, ali, srećom, pojavile su se mnoge vrste glazbe koje
su mogle dati nešto novo.
Tako, čekajući Baxu da mi precizno poštela gramofon, vrtim
digitalne zapise i zaustavim se na Benny Green Quintetu i njegovu albumu iz
1961. godine „Glidin' Along“. Izdanje je Jazzland, a snimljen je u njujorškom Bell
Sound Studios 9. i 22. ožujka 1961.:
Sva sila zvijezda svira na ovome odličnom albumu: na
kontrabasu Larry Gales (svirao s Junior Manceom, Thelonious Monkom, Johnny
Griffinom i dr.) i Paul Chambers (s kim nije svirao?), na bubnjevima slavni Ben
Riley, na kljavama Junior Mance, na tenoru Johnny Griffin te na tromblonu,
naravno, Benny. Dobro je znati da je producent Orrin Keepnews a snimatelj Bill
Stoddard. Tehnički podatci su tu, a što je s muzikom, pardoniram, glazbom?
A što bi bilo? Mislite li da su ovi momci sposobni odsvirati
krivu notu, falši ton, da ih muči problem inspiracije netom prije
improvizacije? Nyet, nyet drugovi, ovima je to u krvi zapisano, u genima ali i
rajskim pripravcima koji su kružili tih dana po New Yorku. Manje mi se sviđaju (srećom
rijetki) momenti kada pjevaju a i tromblon mi je malo upitan instrument kada uz
njega stoji saks a iza njega, pak opet Johnny Griffin. Ipak izvrstan jazz,
bez pretenzija da bude nešto više ili drugačije, nema tu istraživanja i svi
znaju što je pjesnik htio reći ... Neki drugi su bili zaduženi za širenje
obzora a i zato ovakva ploča sedamdesetih ne bi imala nikakvu važnost k'o što
ima početkom šezdesetih.
Želi li netko čuti kako je zvučao jazz 1961.? Evo može:
Coltrane, Dolphy, Ayler i mnogi drugi odsvirali su svoje ...
Došla su nova, druga vremena. Stižu McLaughlin i Mahavishnu, najveći ovog novog vremena Zawinul sa Weather Report i još poneki ...
1972. godine skutrio se tu i Buddy Terry sa svojim albumom "Pure Dynamite" u izdanju Mainstream Records:
Sva sila mlađe i srednje jazz garde urezala je svoje tonove u brazde ovoga vinila, a to ćete naravno vidjeti na linku. Ne mogu ga dovoljno nahvaliti pa onda i neću. Sr*nje je jedino taj iritantni zvuk sedamdesetih gdje, recimo, kontrabas zvuči ko da je štrik vezan na metli. To je bila trenutna moda ali sve drugo je izvrsno ...
Ajmo Terry, pokaži ljudima što znaš:
I onda kažu da sam konzerva. Konzerviran da, ali konzerva nikako ...
Sami ste doma? Žena je kod svoje drage majke? Djeca vani? Vino u čaši - crno? Kao i obično vrijeme provodite uz izvor zvukovlja?
E pa spremni ste za Steve Lacy Five i njihov dupli album "The Way". Materijal je snimljen 23. siječnja 1979. godine u Stadttheater, Basel, Švicarska. Moje izdanje je iz 1985. godine (švicarski Hat Hut Records).
Sviraju tu neki tipovi i tipice, instrumenti su birani po osobnim preferencijama i tako dalje i tako bliže. Meni je Lacy strašno smješljiv lik. Čova svira da se slediš, zapisana je njegova suradnja sa svim velikim jazzerima ovoga svijeta, a kad pomisliš da je sve kako treba on uvali vokal ili violončelo. Ali, znate, onaj iritantni vokal koja vas tjera na reakciju - nešto kao pjev u jednoj od opera Mirka Krstičevića.
Ti briljantni glazbenici, naročito Lacy, istražuju gdje je granica, prolaze onkraj smislenog sazvučja ali i dalje su face koje mnogi cijene. Njihova perfekcija i nadmoć dovodi nas do nerazumijevanja osnove ali i potke njihova finog tkanja.
Ops, nestalo mi vina, više ništa nema smisla!
Ajd, vi hrabri, da vas vidim:
Obožavam Steve Lacy Five (a je, pomalo sam čudan).
Zima, juzina, knjiga i albumi koje ne slusam cesto. Za one rijetke koje bace pogled i na ovu rubriku, jedna preporuka.....
https://youtu.be/x3RmBs97RoI
The slightly unusual date Two Jims and a Zoot features tenor saxophonist Zoot Sims interacting with two guitarists (Jimmy Raney and Jim Hall) while given subtle support by bassist Steve Swallow and drummer Osie Johnson. Although the eight selections (none of which caught on as standards) had all been written recently and sometimes display the influence of bossa nova, the quiet performances could pass for 1954 rather than 1964. The cool-toned improvisations and boppish playing have a timeless quality about them
Zima, juzina, knjiga i albumi koje ne slusam cesto. Za one rijetke koje bace pogled i na ovu rubriku, jedna preporuka.....
https://youtu.be/x3RmBs97RoI
The slightly unusual date Two Jims and a Zoot features tenor saxophonist Zoot Sims interacting with two guitarists (Jimmy Raney and Jim Hall) while given subtle support by bassist Steve Swallow and drummer Osie Johnson. Although the eight selections (none of which caught on as standards) had all been written recently and sometimes display the influence of bossa nova, the quiet performances could pass for 1954 rather than 1964. The cool-toned improvisations and boppish playing have a timeless quality about them
CitirajOdgovor Objavljeno: 1 sati 19 minuta prije u 21:24
Brico napisao:
Sami ste doma? Žena je kod svoje drage majke? Djeca vani? Vino u čaši - crno? Kao i obično vrijeme provodite uz izvor zvukovlja?
E pa spremni ste za Steve Lacy Five i njihov dupli album "The Way". Materijal je snimljen 23. siječnja 1979. godine u Stadttheater, Basel, Švicarska. Moje izdanje je iz 1985. godine (švicarski Hat Hut Records).
Sviraju tu neki tipovi i tipice, instrumenti su birani po osobnim preferencijama i tako dalje i tako bliže. Meni je Lacy strašno smješljiv lik. Čova svira da se slediš, zapisana je njegova suradnja sa svim velikim jazzerima ovoga svijeta, a kad pomisliš da je sve kako treba on uvali vokal ili violončelo. Ali, znate, onaj iritantni vokal koja vas tjera na reakciju - nešto kao pjev u jednoj od opera Mirka Krstičevića.
Ti briljantni glazbenici, naročito Lacy, istražuju gdje je granica, prolaze onkraj smislenog sazvučja ali i dalje su face koje mnogi cijene. Njihova perfekcija i nadmoć dovodi nas do nerazumijevanja osnove ali i potke njihova finog tkanja.
Ops, nestalo mi vina, više ništa nema smisla!
Ajd, vi hrabri, da vas vidim:
Obožavam Steve Lacy Five (a je, pomalo sam čudan).
Aeee, Steve Lacy je legenda jazza, prvak soprano saksofona, kak je izdaval po desetak albuma godišnje, malo ga je bilo teško pratiti :)
Sjajne su mu sve ploče izdane za Hut Hat etiketi. Meni najdraža je četverostruki album dueta sa Mal Waldronom, Live at Dreher Paris 1981 :
Vi ne možete objavljivati nove teme Vi ne možete odgovarati na teme Vi ne možete brisati Vaše poruke Vi ne možete editirati svoje poruke Vi ne možete dodati anketu Vi ne možete glasati u anketi
Opcije teme
Opcije posta
Pohvala (0)
alexatpos napisao:
