Moog, u to ime, evo ti jos dva albuma sa Coltrane om, kao sideman om,oba objavljena sa Gene Ammonsom kao leader om vjerujem kako ce ti se dopasti, ako ih vec nisi cuo do sada.
koji su za ECM izdali zajednički album A Cosmic rhythm with Each Stroke, nastao u produkcijskom konglomeratu etikete ECM i Vijay Iyera, gdje je M. Eicher prilikom potpisa ugovora dao Vijay-u slobodu u odabiru suradnika za buduće projekte, te je on za jedan od sessiona odabrao duet sa Leom, što nije neobično pošto je Iyer već svirao klavijature na pločama zlatnog kvarteta Wadade Leo Smitha.
Ploča je kompleksnija od recentnih Iyerovih uradaka i pristupačnija od Wadadinih standardno odličnih free albuma, završila je na vrhu mnogih lista najboljih jazz izdanja 2016.
Usput, Wadada Leo Smith je već surađivao sa ECM-omo, iz čega su prizašla dva remek djela, Divine Love (sa Charlie Hadenom, Lester Bowiem, Kenny Wheelerom,...) i Kulture Jazz (solo), ploče koje spadaju u vrh najboljih izdanja ECM produkcije.
Meni je taj koncert Iyerova tria u Lisinskom bio dobar, možda i vrlo dobar, a koliko me sjećanje služi i publika je pozitivno reagirala na nastup... No svatko čuje ono što čuje...
Vijay Iyera sam imao priliku gledati i u solo izdanju, a i taj koncert je ostao u pozitvnom sjećanju. U njegovom solo piano izdanju je bilo više zraka, više slobode sa dosta lirike u podužim improvizacijama i taj pristup mi se više svidio...
Da se nešto dogovorimo, odmah na početku: ovo kazujem čiste glave i bez ikakvih dimnih zavjesa ili tekućih barijera uokolo sebe ...
Tko može voljeti tzv. free jazz (a ovdje se upravo o tome radi, vjerujte mi), slobodne forme, naizgled glazbu bez pravila u kojoj je više pravila nego u onoj koja ih ima ... Ako primjetite takva čovjeka, iako ga je čovjekom teško zvati, trebate promptno reagirati - obavijestiti obitelj, prijatelje, zaplijeniti mu audio(filski) sustav, izolirati ga od općinstva i na svaki mogući, dozvoljeni i nedozvoljeni način utjecati na njegovo devijantno ponašanje ...
A tzv. kritičare koji su odredili da je neka glazba, pače muzika, proglašena tzv. free jazzom odmah udaljiti iz vidokruga i svih utjecajnica koje bi mogle kvariti vašu recepciju i nadasve percepciju glazbenog doživljenja.
Tako su daleke 1962. godine listopada mjeseca u New Yorku Archie Shepp i Bill Dixon snimili svoj album prvijenac pod nazivom "Archie Shepp / Bill Dixon Quartet" u reinkarnacijama od 1970. nazvan "Peace". I odmah proglašen free jazzom.
Četvorka svira bez klavirske pratnje, samo s bubnjem i kontrabasom u pozadini te saksofonom i trubom na prvoj crti. Sve ostale tehničke podatke nađete na interpletu.
Sheppu je naredni album, objavljen dvije godine poslije ovoga, bio slavni "Four for Trane" i sve je vodilo tome da zasvira s Traneom. Dixon je imao druge planove ...
Danas gledajući, što se početkom šezdesetih proglašavalo free jazzom pogazio je Coltrane već za koju godinu, koji je zaista rušio glazbene barijere. I nije ga samo smrt zaustavila u glazbenom napretku već i sama njegova spoznaja krajem života da je sve što je želio i odsvirao.
Tako da su ovo dvoje male bebe. Neodvisno o tomu, ovo je klasični jazz album na kojem se dvojac Shepp i Dixon predstavljaju svijetu da bi još dugo bili na vrhu nečega što, kako smo s početka rekli, i nema neki vrh, više uzvisinu ili blagi brdoviti krajolik.
Odličan album, svakako poslušati ako se niste zgadili uvodom.
Ornette Colemanov klasik "Peace" s Reggie Workmanom na basu i Howard McRae na bubnjevima:
Zanimljiv tekst Saše Dracha o jazz događanjima u Zagrebu. Potsjetnik iz prve ruke na neka davna, siva vremena i život okovan zavjesama od teškog metala. Tih godina nije još bilo ni Mc Donaldsa a kamoli pučkih kuhinja, a po specijalne vrste mliječnih proizvoda morali smo potezati čak do Amerike. No, kao što vidimo i Amerikanci su pronalazili rupe u gusto tkanim zastorima i dolazili k nama. Čudno?
Ajd da se i ja javim u novoj 2020. godini. Svima puno zdravlja, ostalo dolazi po difoltu.
Po ne znam koji puta odgledao sam dokumentarac o Lee Morganu "I Called Him Morgan" švedskog redatelja Kasper Collina (ako ga tko nije pogledao javite sa, pa ga pošaljem). Oko glazbenog izbora, koji bi časno dočarao lik i djelo Lee Morgana odabrao sam njegov album iz 1967. godine "Cornbread":
Na albumu sviraju velikani jazza šezdesetih godina, što je dokumentirano na toliko mjesta da mi je upravo lijeno to spominjati. Vođa sessiona, trubač Morgan je kao i mnogi kratko živio, ali ne zbog ovisnosti već zbog žene koja ga je iz teške ovisnosti izvukla. Naime, u ranim jutarnjim satima 19. veljače 1972. godine upucala ga je njegova nevjenčana supruga Helen u njujorškom klubu Slugs' Saloon. Niz nesretnih okolnosti - veliki snijeg, prometni kolaps i veliko kašnjenje hitne - doveli su do toga da je Morgan iskrvario i preminuo. U 33. godini.
Cornbread, snimljen tijekom 1965. godine bio je uspješnica kao i nekoliko godina stariji hit The Sidewinder. Taj boogaloo stil bio je vrlo popularan, a kada se poslušaju oba albuma, naslovne numere su vrlo različite od ostatka materijala, koji je klasični hard bop. Bacite oko, pače uho ...
Vi ne možete objavljivati nove teme Vi ne možete odgovarati na teme Vi ne možete brisati Vaše poruke Vi ne možete editirati svoje poruke Vi ne možete dodati anketu Vi ne možete glasati u anketi
Opcije teme
Opcije posta
Pohvala (1)
