JAZZ KLUB

Prvi dokaz o suradnji Johna Coltranea s Wesom Montgomeryjem bila mi je fotografija američkog fotografa Jima Marshalla snimljena 24. rujna 1961. godine  na Monterey Jazz festivalu u Kaliforniji (datum nije vjerojatan, bit će da je ipak 22. rujna 1961.). Fotografija je potpisana doslovno ovako: „John Coltrane with Wes Montgomery photographed by Jim Marshall at The Monterey Jazz Festival in Monterey, CA September 24, 1961.“

Na njoj se eksplicitno vide Coltrane i Wes rame uz rame kako zajednički sviraju dok je bend jedva vidljiv u mračnoj pozadini, ali neosporno je da su tu bubnjar (Elvin Jones) i kontrabasist (Reggie Workman). Da nije u pitanju nekakva fotomontaža provjerio sam na službenim stranicama Jima Marshalla Jim Marshall Photography LLC (umro je 2010. godine) gdje je potvrđeno stvarno postojanje i autorstvo te fotografije.

U upućenim jazz krugovima se zna da se Wes Montgomery prvi put pridružio Coltrane-Dolphy kvintetu u rujnu 1961. godine za vrijeme kalifornijskog dijela priprema za njihovu svjetsku/europsku turneju (prisjetimo se, to je dva mjeseca prije legendarnog nastupa u njujorškom Village Vanguard klubu; nadalje na toj turneji slijede koncerti u Parizu, Kopenhagenu, Helsinkiju, Stockholmu, Njemačkoj, da bi na kraju završili u klubu Birdland u New Yorku). U međuvremenu su, počevši od 21. prosinca 1961., u Van Gelderovu studiju u New Jerseyu snimili album „Ballads“, gdje su po prvi puta cijeli album snimili zamalo isključivo članovi John Coltraneova klasičnog kvarteta (samo na skladbi „It's Easy to Remember“ kontrabas svira Reggie Workman. Inače, fotografiju na omotu albuma snimio je već spomenuti Jim Marshall).

Kroz dostupne tekstove nekolicina ljudi je navedena kao mogući kontakti, kao osobe koje su upoznale Tranea i Wesa a najizgledniji je među njima Wesov brat Buddy, klavirist i vibrafonist, koji se u veljači 1960. godine pridružio Coltraneu u sekstetu Milesa Davisa na nekoliko koncerata po zapadnoj obali. Sve ovo, pak, doznajemo u članku Davida Wilda objavljenom u jesen 1980. godine u prvom izdanju časopisa Disc'ribe koji su on i producent Michael Cuscuna vodili pune tri godine (Disc'ribe, A Journal of Discographical Information, Number 1, jesen 1980., ur. David Wild). Časopis je postojao od 1980. do 1982. a objavljena su samo tri broja. Po Wildu (a i nekolicini drugih na koje sam također naišao) u rujnu 1961. Coltraneu se u južnoj Kaliforniji pridružuju i Eric Dolphy i Wes Montgomery. Nastupali su na Jazz Workshopu u San Francisku zadnja dva tjedna u rujnu (zapravo do 1. listopada) a u međuvremenu Coltrane ih je odveo na već spomenuti jazz festival u Montereyu u petak 22. rujna. „Prvo mjesto na ovogodišnjoj anketi DownBeata u kategoriji tenora i dovelo ga je na Montery Jazz festival u petak“ (John Bryan, “Coltrane’s Favorite Things Undergoing Some Changes”, San Francisco Examiner, 24. rujna, 1961, str. 20). Taj petak Coltranea je zamijenio J. J. Johnson na jednu noć (Metronome, prosinac 1961., str. 8). Treba i ovo uzeti u obzir: „Jazz Workshop postao je poprište jednog od najuzbudljivijih jazz okupljanja u posljednjih nekoliko godina jer su se Wes Montgomery, pobjednik ankete kritičara DownBeata za 1961. godinu, kao najbolji gitarist, i Eric Dolphy, najuzbudljiviji novi alt-svirač u jazzu, pridružili Johnu Coltrane kvartetu koji čini gotovo nevjerojatan sekstet“ (San Francisco Chronicle, subota, 23. rujna 1961., str. 10).

Nadalje, autor Don DeMichael objavio je u časopisu DownBeat članak koji se bavi koncertom na Monterey festivalu, održanim 22. rujna 1961. godine na kojem su svirali Coltrane, McCoy Tyner na klaviru, Reggie Workman na kontrabasu, Elvin Jones na bubnjevima uz Wesa Montgomeryja na gitari i Erica Dolphyja na alt saksofonu, bas klarinetu i flauti (Don DeMichael, „The Monterey Festival“, DownBeat, 9. studeni 1961., str. 12-13). Kaže DeMichael: "Uz svoju redovitu ritam sekciju, koju su činili pijanist McCoy Tyner, basist Reggie Workman i bubnjar Elvin Jones, Coltrane je uz sebe imao gitaristu Wesa Montgomeryja i Erica Dolphyja [...] Iako je grupa ostala na pozornici sat vremena, odsvirane su samo tri skladbe. Montgomery je bio izvanredan solist, a njegova sola bila su obilježena prekrasnim osjećajem za ritam. U 'My Favorite Things' je koristio efekte poziva i odgovora, u kojima se djelomično vratio u melodiju, a linearni improvizacijski prijelazi su služili kao antipod. U baladi 'Naima' svirao je oktave kao produžetak melodije. Ali njegova svirka je postala stvarno uzbudljiva u trećoj skladbi, 'So What ?'. Coltrane i Dolphy su većinu vremena imali probleme s intonacijom, ali oboje su uspjeli biti na pola puta i odsvirali neke uzbudljive solo dionice, iako nijedan od njih nije svirao tako pokretno i dosljedno kao Wes. [...] Ako Coltrane uspije održati ovu skupinu zajedno, mogla bi postati jedna od najzanimljivijih ansambala u jazzu." (Don DeMichael, „The Monterey Festival“, DownBeat, 9. studeni 1961., str. 12-13).  Na nastupu koji je trajao puni sat izveli su, dakle, samo tri skladbe: My Favorite Things, Naima i Under What (odnosno So What?) što je zapravo bio budući Impressions. Treba reći da se i Oliver Dunskus, Wesov biograf, osvrće na ovaj nastup (session) na festivalu (Dunskus, Oliver. Wes Montgomery. His Life and his Music, Books on Demand, 2020). Web stranica Jazzdisco.org u podnaslovu „Web Montgomery Discography“ pod godinom 1961. navodi John Coltrane sekstet: John Coltrane, sopran, tenor saksofon; Eric Dolphy, alto saksofon, bas klarinet; McCoy Tyner, klavir; Wes Montgomery, gitara; Reggie Workman, bas; Elvin Jones, bubnjevi. „Monterey Jazz Festival“, Monterey, CA, 22. rujan 1961. - My Favorite Things, Naima, So What / Impressions (https://www.jazzdisco.org/wes-montgomery/discography/, pristupljeno 4. 01. 2021.). Identični podatci navode se i za Johna Coltranea (https://www.jazzdisco.org/john-coltrane/discography/, pristupljeno 4. 01. 2021.).

U ovome trenutku poznato nam je da je Don DeMichael, pišući kritiku festivala, nekoliko odlomaka posvetio izvedbi Coltraneova seksteta. Prema DeMichaelovoj kritici, Wesova gitaristička sola bila su konzervativnija, dok su Coltrane i Dolphy ocijenjeni kao solisti koji imaju probleme s intonacijom, a Coltrane posebice kao solist koji zvuči poput glasanja životinja: „Montgomery se isticao među solistima, a njegove refrene obilježavao je njegov divan ritmički štih. Njegova sola bila su zapažena po raznolikosti pristupa. [...] Čak i kad Coltrane ne svira najbolje, on ima sposobnost stvoriti auru divljeg uzbuđenja ubrzanim tempima. Na baladama njegovo sviranje može biti umirujuće, ali ispod se krije uzbuđenje. Sudeći po njegovoj noćašnjoj svirci, Coltrane je možda ušao u drugu fazu svog razvoja; katkad se prepuštao onome što je zvučalo poput zvukova životinja, pogotovo na njegovom drugom solu u 'My Favorite Things'. [...] Dolphy je svirao flautu ('My Favorite Things'), bas klarinet ('Naima') i alt ('So What?'). Iako je njegov rad s flautom uglavnom bio dobar, dio njegova sola zvučao je kao da pokušava imitirati ptice. Njegova upotreba četvrtinki na 'My Favorite Things' nije vodila nikamo. I ovo se činilo njegovim najvećom preprekom; niti jedan od njegovih sola nije imao jasan smjer. [...] Mogućnosti ansambla, svojstveno grupi, jasno su se pokazale u 'Naimi'. Coltrane i Dolphy kombinirali su sopran i bas klarinet u prvoj melodijskoj temi, postižući bogat, čokoladan zvuk. U završnoj su temi koristili tenor i bas klarinet, zvuk je postajao tamniji i teži.“ (Don DeMichael, „The Monterey Festival“, DownBeat, 9. studeni 1961., str. 12-13).

To prije spomenuti David Wild u prvom broju časopisa Disc'ribe (1980.) karakterizira kao uvod u tzv. anti-jazz kontroverzu koja je jeseni 1961. bjesnila oko Coltranea i Dolphyja. Najviše polemika u tome razdoblju izazvala je Coltraneova suradnja s velikim Ericom Dolphyjem, pa je tako, primjerice, jedan kritičar napisao da je njihova suradnja i glazba koju izvode „glazbena glupost koja se prodaje kao jazz“, dok je drugi zaključio da je to „užasavajuća demonstracija onoga što se čini rastućim anti-jazz trendom“. U tim napadima ističe se John Tynan sa svojom kolumnom „Anti-Jazz“, pa kaže: „Samo naprijed, zovite me reakcionarom. Bunim se protiv glazbenih gluposti koje trenutno u ime jazza promiču John Coltrane i njegov poslušnik Eric Dolphy ... Čini se da su skloni slijediti anarhistički smjer u svojoj glazbi koji se može nazvati anti-jazzom“ (DownBeat, 23. studenog, 1961.). Nakon podijeljenih reakcija čitatelja, Coltrane i Dolphy su odgovorili na ove napade Johna Tynana i Leonarda Feathera u razgovoru s Donom DeMichaelom („John Coltrane and Eric Dolphy. Answer the Jazz Critics“, DownBeat, 12. travanj, 1962).

Bez obzira na fraze poput "zvukovi životinja" i "problemi s intonacijom", slobodniji pristup poznat kroz snimke iz Village Vanguarda (od 1. do 5. studenoga 1961.) te kasnija europska turneja (od polovice studenoga do prosinca 1961.) i nastupa u njujorškom klubu Birdland (veljača 1962.) već je bio prilično dokazan. Odsvirana tri naslova (i njihova dužina) također nagovještavaju poznati repertoar tih kasnijih snimki.

Na nastup seksteta na Monterey Jazz festivalu osvrnuo se i Ralph J. Gleason, zaključujući: „Unatoč sjaju vlastitog soprano sola saksofonista Johna Coltranea na 'My Favorite Things' i lirizmu improvizacije gitarista Wesa Montgomeryja u istoj melodiji, junacima večeri bili su ljudi koji su se prvi put proslavili 30-ih - Lawrence Brown, Johnny Hodges, Stuff Smith, Harry Carney, Dizzy Gilespie, Ben Webster i Ray Nance" ("Monterey Jazz: A Self-Portrait by Ellington", Ralph J. Gleason, San Francisco Sunday Chronicle, 24. rujna 1961., str. 29). Isti nastup je prikazao i Zan Stewart riječima: Sextet Johna Coltranea, u kojem su nastupali Eric Dolphy i Wes Montgomery, odsvirao je sljedeći set [nakon Big Banda Terryja Gibbsa]. Grupa je izvela tri broja, od kojih je jedan sveprisutni “My Favorite Things”. Na ovom je broju Coltrane odsvirao dvije solo dionice, a druga je trajala desetak minuta. Coltraneov stil ne nosi se dobro s dugim refrenima, posebno na sopranu. Sklon je vrištanju i trubljenju te izvodi duga promišljanja kroz ljestvice. Daleko najbolji solist bio je Wes Montgomery, čije se sviranje gitare ne može uspoređivati. Svira bez trzalice i izgleda da to njegovo sviranje čini boljim. Montgomery je jedan od rijetkih gitarista koji može svirati u oktavama, a učinio je to i večeras. Drugi Coltraneov broj koji nije sadržavao njegov dugi solo bio je "Naima", skladba koja prikazuje kvalitetu liričnog skladanja za koje je Coltrane sposoban ("Jazz Scores Musical and Financial Success at Monterey", Jazz Report, prosinac 1961., str. 3). Jazz Report je inače bio časopis posvećen tradicionalnom jazzu i swingu.