Prije nekih sat vremena napisao kratki tekstualni prilog, dirnuo neku tipku na tipkovnici i sve nestalo. P*pizdio sam. Rekonstruirati tekst? Neću. NE - ĆU. Bem ti računala. Što je falilo olovci, papiru, knjizi, ploči, pa i CD-u? Što? Ništa. Samo su se neki prištavi cvikeraši pravili važni. A danas nam određuju kako ćemo se ponašati u "epidemiji" prehlade i koliko će nas biti na ploči zvanoj Zemlja. Fuj.
Malo ću se smiriti (čak sam se i otuširao). Ma znate kada vam se prekine misao? E pa ne mogu je vratiti, nikako. Što sam ono htio rekti? Malo sam, nakon jučerašnjeg bivanja na forumu, upogonio svoj dCS, čisto da raspušem prašinu (Appi, sori, nyet). Što se prije sat našlo na repertoaru - Lisle Atkinson "Bass Contra Bass", prvotno u izdanju danskog Jazzcraft Records (smještenog u ulici Rødtjørnen 28, u gradu Dragør):
Album je snimljen 13. listopada 1978. a objavljen 1979. godine. Dakle, ovo se događa kada je jazzu proglašena klinička smrt i kada ga je samo nekolicina održavala na kakvu-takvu životu.
Kontrabasist Atkinson je stari borac, svirao je s mnogima iz prve garde, pratio je dvije dame, Ninu Simone i kasnije Betty Carter. Meni je nekako najvažniji njegov angažman u New York Bass Choir-u. Album je nekako dobar, čak i dobro snimljen, ne bi čovjek rek'o da je s kraja sedamdesetih.
Eto. Što sam zapravo htio reći morate zamisliti ... jer se ja ne mogu dosjetiti.
Ljudska misao vam je ka manistra - u starija čovika ka šubioti (kratka i šuplja) a u mlađih, pak, ka špageti (duga i puna) ... Ako neki starina ipak ima misli ka špagete, treba ih izvlačit lagano i stalno zalivat tekućinom (poželjno je vino) da ne puknu.Jer kad puknu, gotovo je.
Danaske je velika obljetnica - naime, na današnji dan, 9. prosinca 1964. godine snimljen je "A Love Supreme" Johna Coltranea. Prisjetimo se što sam prije određeni broj godina pisao o tome:
Srijeda. 9. prosinca 1964. New York. Magla. Lagano sniježi. Temperatura oko 1 stupanj Celzijusov. Vidljivost 13 kilometara. Vjetar sjeverozapadni, brzina 18 kilometara na sat. Slični, ako ne i isti vremenski uvjeti su i u New Jersey-u, u kojem se nalazi naselje Englewood Cliffs u Bergen County-u. U tome naselju, u New Yersey-u, u Sylvan Avenue na broju 445 godine 1964. nalazi se Van Gelder Studio.
Tog jutra, u taj studio ulazi John Coltrane, sam, odlučan snimiti četverodijelnu suitu. Iz ovoga ili onoga razloga ipak se tu nađu i ostala trojica iz "klasičnog" Coltraneova kvarteta - McCoy Tyner na klaviru, Jimmy Garrison na basu i Elvin Jones na bubnjevima. Jedan jedini session. Četrdesetak minuta apsolutnog duhovnog i glazbenog zanosa. Znao je Coltrane da je to upravo ono što je želio: duhovna, mistična, glazbena poruka - A Love Supreme. Let prema nebu upravo je počeo ...
Još prije napisao sam i ovo:
Sve se zna. Tko, s kim, zašto. Bio mi je zanimljiv zapravo onaj drugi dan snimanja, dakle 10. prosinca, kada su se ovoj četvorici pridružili Archie Sheep na saksofonu i Art Davis na basu i odsvirali nekoliko verzija "Acknowledgement", prve numere na službenom albumu. Na stranu sva objašnjenja i glazbeni doprinosi, osobito Archie Sheepa, jasno mi je zašto je Coltrane odabrao verziju kvarteta. Mističnija glazba, osobnije dionice, njegov tenor saksofon, njegove note, njegove riječi ... To je bio album Johna Coltranea, iskaz njegova osobnog kreda.
Danas mogu nadodati da se Trane pripremao za svoje remek-djelo danima i tjednima, nije izlazio iz sobe, a kada je izišao već je A Love Supreme bio posložen u njegovoj glavi.
Vidiš kaki su starci - proizvode djecu ne razmišljajući što će ona u budućnosti radit, ako će se bavit glazbom s kim će svirat i tako to ... Pa i starci braće Montgomery nisu puno mislili, ponio ih zanos i udri - prvo Monk, pa Wes, pa Buddy. E i? Šta smo stali, imamo bas, gitaru, klavir i što? A ko će bubnjeve svirat? E moji Montgomery starci. Neplanski, bez imalo vizije.
Ali što ćete, dica su se snašla, misleći ne mora sve biti u familiji.
Znate, malo vam se bavim tim Montgomerijima, a imam neka mala saznanja o njima (a imam i Kozel pivo, koje se bavi samnom pa smo kvit [razriješeni obveze]). Upravo slušam album "The Montgomery Brothers in Canada", snimljen 16. rujna 1961. u klubu The Cellar u Vancouveru, a objavljen iste godine pod Fantasy etiketom.
Tako tu, osim naše trojice jadničaka koje su roditelji tako loše izplanirali, bubanj svira Paul Humphries. Svirka odlična, bez iznenađenja (a i kakva bi iznenađenja s gitaristom i vibrafonistom mogla biti?) ... Vi koji imate prva izdanja, nemojte se iznenaditi ako čujete CD - na njemu je izbrisana publika koja je u originalu nadosnimljena. Wes je izuzetan gitarista i paz'te amo - odbio je biti stalnim članom Coltraneova benda, prednost je dao braći. Jbga, nikad nećemo znati jel' pogriješio jer je Coltrane prešao Rubikon 1967., a Wes 1968. godine. Veliki su to gubici za jazz, pa je tako Grant Green puno poznatiji kitarista od Wesa (ovdje ću se pristojno zaustaviti).
Da vidimo što me još čeka - Plavac vinarije Roso, ako to nestane imam još neko vino od kupine i tak. A ćaću van reć: umjereno, malo ali oštro.
Vi ne možete objavljivati nove teme Vi ne možete odgovarati na teme Vi ne možete brisati Vaše poruke Vi ne možete editirati svoje poruke Vi ne možete dodati anketu Vi ne možete glasati u anketi
Opcije teme
Opcije posta
Pohvala (0)
)
prosinac napisao:
iz tamo daleke 2014.
