Inace, glava, Chopin mi se svida...pomalo tipicno, ali njegovi klavirski preludiji su mi jako dragi i nabavio sam vec na vinilu meni najdrazu izvedbu - Pogorelicevu. Ta izvedba mi je toliko superiorna ostalima (poslusao sam ih 3-4), da druge skoro pa ne mogu slusati.
Od Chopina imam samo jedan CD, i to kompilaciju (iako mrzim kompilacije klasike), no izvedba je toliko dobra da joj u cca. 25 godina nisam našao konkurenciju. Zato sam i ostao na tom jednom jedinom CD-u.
Richard Tilling - piano, izišlo na jeftinom Caste Communication labelu (nema sigurno na vinilu), ali probaj naći na nekom drugom izdanju.
Poslije toga sam dosta pokušavao sa Chopinom, ali sve izvedbe su mi bile … nešto je nedostajalo. Jedna ili više stvari. Tilling ima (uvjetno rečeno) pomalo rokerski pristup, ali mu je izvedba tako jasna i izravna, ujedno energična i poetična da je to za prste polizati. I nakon 25 godina mi zvuči dobro kao i u početku.
Isto tako, i od Chopina, nešto mi je odlično, nešto nezanimljivo. Volim li ja Chopina? Ovisi koje djelo i tko ga izvodi.
Jučer sam slušao jedan moderni muzički track i to me potaknulo na razmišljanje o klasici. Radilo se o ovom t***:
Samo od sebe mi je došlo sljedeće pitanje: kako se dešava to da u ovakvom, relativno apstraktnom komadu, dobivam toliko emocije (i bez gledanja videa) i dodatno - da se uopće ne moram truditi, već da ta emocija/emocije teku bez ikakve blokade između djela i mene.
Dok s druge strane, u klasici se jako moram truditi da dođem do emocije. Ovdje je bilo rečeno da klasiku ne treba forsati i jednako, da ne treba intelektualizirati. Razumijem to. Za sada mogu samo reći da vjerujem da ću slušanjem razviti taj jezik i početi čuti, na način kao što ovdje čujem. Da ne bude zabune - ovakvu muziku sam isto jako dugo morao učiti slušati...do toga da je to sada ono primarno što u muzici tražim i na što reagiram...ne više melodije, ritmovi i sl., koje stvari su mi u većini slučajeva sada beskrajno dosadne.
Update što se klasike tiče:
Mahlerova 5. simfonija i Stravinski - Posvećenje proljeća su mi jako lijepo sjeli.
Mahlerova 5. simfonija i Stravinski - Posvećenje proljeća su mi jako lijepo sjeli.
Rocker u duši, što reći Ne brini, nisam ni ja daleko od toga, Rite of Spring mi je odličan, no Mahler mi pak nikako ne leži.
Btw. mislim da bi trebao napustiti i cijeli taj "koncept" čekanja ili čak traženja/razvijanja "jezika" za klasiku. Doći će ti (ili možda i neće - meni za jazz nije skoro nikako, samo u tragovima) kako ti je došao za Aphex.
A recentne klasike (recentne recente, dakle u zadnjih max. 20 godina) vrlo nalik tome s gornjeg linka ima podosta (ok, bez zvukova iz prirode i odsvirano na analognim instrumentima, mada im ni korištenje tu i tamo kojeg el. instrumenta nije strano).
Doduše, meni se to ništa ne sviđa (a probah sa solidnim brojem CD-a), ali eto ... možda ću ja s vremenom doći i do toga, ali ne postoji "aktivna namjera" da mi se to svidi. Ako dođe dobro, ako ne, opet dobro.
Btw. mislim da bi trebao napustiti i cijeli taj "koncept" čekanja ili čak traženja/razvijanja "jezika" za klasiku. Doći će ti (ili možda i neće - meni za jazz nije skoro nikako, samo u tragovima) kako ti je došao za Aphex.
A recentne klasike (recentne recente, dakle u zadnjih max. 20 godina) vrlo nalik tome s gornjeg linka ima podosta (ok, bez zvukova iz prirode i odsvirano na analognim instrumentima, mada im ni korištenje tu i tamo kojeg el. instrumenta nije strano).
Doduše, meni se to ništa ne sviđa (a probah sa solidnim brojem CD-a), ali eto ... možda ću ja s vremenom doći i do toga, ali ne postoji "aktivna namjera" da mi se to svidi. Ako dođe dobro, ako ne, opet dobro.
Ovo za "jezik" i mislim na taj način - to se razvija kroz praksu u prvim koracima unutar tog medija. Znači - slušanje. Sjećam se dobro recimo kad sam prvi put čuo apstraktni zvučni cut-up. Apsolutno nisam mogao ući u to. Ali bilo je dovoljno da me nešto fasciniralo u tome i nastavio sam slušati. I s vremenom nekako čudno samo postane "jasno". Ne logički jasno, pa čak niti u starim estetskim terminima poput recimo "ljepote". Ali pojavi se neki tip unutarnje logike, emocija i odjednom shvatim da drugačije čujem i slušam.
Meni isto jazz nimalo ne leži, ali on me za razliku od klasike niti ne zanima. Klasici me nešto "vuče", jazzu ne. Mislim, sviđa mi se jazz poput Ornettea Colemana, Alberta Aylera, Cecila Taylora zbog veze sa slobodnijim rockom kakvog volim, ali generalno, jazz mi nije privlačan.
Recentna klasika mi je odlična - tu se uopće ne moram truditi, to mi leži vrlo "prirodno" temeljem onoga kako sam se već oformio. Ona mi je bliska postala već preko tih istih stvari koje slušam u "popularnoj" muzici. Recimo Terry Riley, Steve Reich, Charlemagne Palestine...čak i Iannis Xenakis i Karlheinz Stockhausen (iako su oni izrazito "akademski" kompozitori, pa su drugačiji od ovih ranijih)...to mi sve full leži. Isto kao i recimo K. Penderecki ili Arvo Paert - to mi je sve baš po guštu.
Ne sviđa ti se Schumann? Ili Pachelbel? Ili netko treći? Pa što, ne sviđaju se (pojednostavljneo rečeno) ni meni.
Ti si ušao na "zadnja vrata", kroz recentnu klasiku i koliko ja vidim unutra si (sa Šostakovičem si definitivno položio ispit )
Hoće li ti biti interesantno ići dalje u prošlost ili ne, vidjet ćeš. Moja prognoza je da ne, barem ne dalje od spomenutog romantizma, jer svako vrijeme nosi svoj duh i to se osjeća i u klasici. Iznimna su djela a pogotovo izvedbe koja mogu staru glazbu transformirati da se u njima osjeti i duh sadašnjice.
U biti ovaj tvoj ne-klasični ulazak u klasiku mi se više sviđa od dosta njih koji slušaju klasiku koja završava najdalje s pojavom Beethovena, jer im je sve ono kasnije preagresivno, i to nije "prava" klasika.
Ne sviđa ti se Schumann? Ili Pachelbel? Ili netko treći? Pa što, ne sviđaju se (pojednostavljneo rečeno) ni meni.
Ti si ušao na "zadnja vrata", kroz recentnu klasiku i koliko ja vidim unutra si (sa Šostakovičem si definitivno položio ispit )
Hoće li ti biti interesantno ići dalje u prošlost ili ne, vidjet ćeš. Moja prognoza je da ne, barem ne dalje od spomenutog romantizma, jer svako vrijeme nosi svoj duh i to se osjeća i u klasici. Iznimna su djela a pogotovo izvedbe koja mogu staru glazbu transformirati da se u njima osjeti i duh sadašnjice.
Dobro pitanje koji problem imam. Rekao bih da upravo u ovome što si i napisao...teže ulazim u tu "klasičnu klasiku". 20. stoljeće mi je bitno bolje od onoga prije. Ovo što sam poboldao je ono što mi, čini mi se, stvara najveći problem kod ulaska u stariju klasiku. Jako puno toga mi je previše slatko i jako puno toga mi je previše patetično. A niti sa religijskim karakterom materijala se ne slažem najbolje, a toga isto ima dosta. Poštujem, ali ne progovara mi.
Što se romantizma tiče, zanimljivo mi je da njemačke pjesnike s kraja 18. i početka 19. st. jako volim. Ali u muzici čak i taj period bitno teže ide od recimo 20. stoljeća.
Koliko ja vidim, sve je "normalno" Samo nastavi, mislm da ne trebaš nikakve dodatne smjernice ili savjete. I uopće se ne bi trebao zabrinjavati ako ti se ne svidi nešto (ili ništa) od prije 300 godina. Previše je to vremena prošlo, taj "jezik" koji ti tražiš bi morao biti sam ti. Ali drukčiji ti. To ne možeš biti sve i da hoćeš.
Možeš se vježbati i lagano siliti, ali ako ti izvrsno leži Šostakovič i još modernije stvari, tako izvrsno ti nikad neće ležati nešto od prije 300-400 godina. Ili baš ako se budeš jako puno potrudio, možda i nađeš tu i tamo neko djelo, ali to će biti zapravo iznimka.
To vidjeh kod sebe i kod svih frendova koji su probali praktično sve (barem po epohama) od klasike.
Vi ne možete objavljivati nove teme Vi ne možete odgovarati na teme Vi ne možete brisati Vaše poruke Vi ne možete editirati svoje poruke Vi ne možete dodati anketu Vi ne možete glasati u anketi
Opcije teme
Opcije posta
Pohvala (0)
popol_vuh napisao:
Ne brini, nisam ni ja daleko od toga, Rite of Spring mi je odličan, no Mahler mi pak nikako ne leži.
