Klasika na vinilu

Moja razmišljanja o kompetenciji za diskusiju i rasprave na forumima (osobito mladih ljudi) su i dovele do mog posta, ti si kolaterarna žrtva, nemoj uzeti srcu, dakako da cijenim ljubav prema klasici koju nastojiš prenijeti.

Ono što mene smeta je da su Google doktori spremni po forumima iznositi svoja viđenja Zaratustre a da pritom nisu pročitali nijedno djelo Friedricha Nietszchea, napabirčili su neke rečenice tu neke tamo, i složili si mozaik sliku koja je često iskrivljena i bez osnova. Nedostatak u kompetenciji hrabro brane svojom odjedamput shvačenom i stečenom slobodom da imaju pravo na svoje mišljenje bez obzira kakvo ono bilo i nemožeš tu apsolutno ništa.

Tu su korijeni relativiziranja svega oko nas i zastrašujuće izgleda pogled na sjene stvari koje dolaze.

Barem meni. No ispravno i kažeš da je to u biti isključivo moj problem.

I slušajte klasiku, unutar nje su tisuće glazbi koje se potpuno razlikuju jedna od druge i nema na svijetu čovjeka za kojeg se tu nemože naći nešto po njegovom ukusu. Treba samo zagrepsti.

Sten, piši o svemu što želiš, no nemoj o klasici. Sramotiš sam sebe, i bit će ti žao čitati vlastite postove nakon desetak ili više godina ako se nastaviš baviti klasikom. Ovako podsjećaš na dijete koje sjedi na podu i recenzira igračke koje su mu u dohvatu a za neke još nije siguran čemu služe pa mu se ne sviđaju.

A glazba, ona koju zovemo klasičnom je zapravo ogromno more koje ne možeš pogledom obuhvatiti.

Možeš neko vrijeme plivati, no misliti da poznaješ to more možeš samo dok ne shvatiš koliko je u stvari veliko. Nađite si ono što vas privlači, iza toga će vas privući nešto drugo. Reći da poznaješ jednog kompozitora - za to  trebaju godine izučavanja samo njega. A za poznavanje samo J.S.Bacha treba poznavati toliko glazbe koja može stati na otprilike 1200cd-a. Inače ti se može dogoditi da u nadahnutom postu zaključiš da Arvo Part piše glazbu za liftove (Stenova akrobacija od koje mi se pupak razvezao).

Rubinštajn je u jednom intervjuu lijepo opisao svoje putovanje klasikom. Rekao je da je kao pubertetlija bio fan Mozarta pa potom Chopena, Schuberta, Schummana, Liszta, i ostalih romantičara koji su ga terali na plakanje zbog neshvaćene duše. No to je ubrzo zamijenio Brahmsom, Dvorakom, Debusyom. Onda je otkrio Handla, Bacha i Haydna pa je krenuo na one koji su kako je izjavio "teži" - Mahlera, Prokofieva, Bartoka. Iza toga se posvetio Beethovenu. Na kraju je slušao Stravinskog, Shostakovitza i Hindemitha a zatim Schoenberga, Lutoslavskog, Pendereckog.

Zatim je kako kaže ostario i shvatio da mu je najmiliji Mozart. Jer Mozart je živa radost.

Da glazba ne mora nositi obilježja doba u kojem je nastala dokaz je Beethovenova Grosse Fuge, za koju je Stravinski napisao da kao komad ne paše bilo kojem dobu u glazbi stoga što je to čista glazba koja nadilazi epohu i neslušljiva za one koji tu epohu traže unutar glazbe. A takve istinske glazbe ima u svim epohama, od Monteverdija do danas.

Ili poslušajte 32. Beethovenovu sonatu za piano sonatu  (ako ste nestrpljivi negdje od 15:20)

To je osnova regtime-a. Koji je nastao 100 godina kasnije.

I pažljivo s ishitrenim tvrdnjama, znam da ovaj forum čitaju i ljudi koji su u klasici ko riba u vodi, pa nebih volio da ga doživljavaju kao humoristični časopis.

NHF

Dobro pitanje koji problem imam. Rekao bih da upravo u ovome što si i napisao...teže ulazim u tu "klasičnu klasiku". 20. stoljeće mi je bitno bolje od onoga prije. Ovo što sam poboldao je ono što mi, čini mi se, stvara najveći problem kod ulaska u stariju klasiku. Jako puno toga mi je previše slatko i jako puno toga mi je previše patetično. A niti sa religijskim karakterom materijala se ne slažem najbolje, a toga isto ima dosta. Poštujem, ali ne progovara mi. 

Što se romantizma tiče, zanimljivo mi je da njemačke pjesnike s kraja 18. i početka 19. st. jako volim. Ali u muzici čak i taj period bitno teže ide od recimo 20. stoljeća. 

Ovo za "jezik" i mislim na taj način - to se razvija kroz praksu u prvim koracima unutar tog medija. Znači - slušanje. Sjećam se dobro recimo kad sam prvi put čuo apstraktni zvučni cut-up. Apsolutno nisam mogao ući u to. Ali bilo je dovoljno da me nešto fasciniralo u tome i nastavio sam slušati. I s vremenom nekako čudno samo postane "jasno". Ne logički jasno, pa čak niti u starim estetskim terminima poput recimo "ljepote". Ali pojavi se neki tip unutarnje logike, emocija i odjednom shvatim da drugačije čujem i slušam.

Meni isto jazz nimalo ne leži, ali on me za razliku od klasike niti ne zanima. Klasici me nešto "vuče", jazzu ne. Mislim, sviđa mi se jazz poput Ornettea Colemana, Alberta Aylera, Cecila Taylora zbog veze sa slobodnijim rockom kakvog volim, ali generalno, jazz mi nije privlačan. 

Recentna klasika mi je odlična - tu se uopće ne moram truditi, to mi leži vrlo "prirodno" temeljem onoga kako sam se već oformio. Ona mi je bliska postala već preko tih istih stvari koje slušam u "popularnoj" muzici. Recimo Terry Riley, Steve Reich, Charlemagne Palestine...čak i Iannis Xenakis i Karlheinz Stockhausen (iako su oni izrazito "akademski" kompozitori, pa su drugačiji od ovih ranijih)...to mi sve full leži. Isto kao i recimo K. Penderecki ili Arvo Paert - to mi je sve baš po guštu.